Bio sam pisao jednu priču, naslovljenu "In Extremis", što znači 'ono što je pri kraju, posljednja stvar, na rubu nečega...', s podnaslovom Zanimljivosti iz života. Kada sam dovršio, otišao sam spavati. Tada je bilo 1.30 u noći. Probudila me trešnja tla. Pomislio sam da prolazi nekakav šumarski kamion, jer je moja kuća bila pokraj jednoga maloga mosta, koji se povremeno tresao pri prolasku takvih teških vozila iz Celca (Celulosa Constitución). No, osjetio sam nadnaravan štropot, duboku podzemnu buku, iza koje je slijedila eksplozija stakla, drveća i pokućstva. Bio sam udaljen oko 15 metara od dvorišta i znam da sam izašao spotičući se. Neprestano sam padao udarajući o zidove, sve dok nisam došao do dvorišta. Moj pas Fenix, koji je jednogodišnje štene labradora, zavijao je i beznadno trčao. Pokušao sam se pridržati za obližnje stablo (živim u ljetnikovcu sa zemljištem veličine skoro pola hektara, s oko 35 voćaka). Međutim, trešnja tla bila je tako jaka, da je bilo nemoguće ostati na nogama. Shrvan, uhvatio sam Fenixa i zajedno smo promatrali nevjerojatno pomicanje moje kuće, stare više od 60 godina. To je tradicionalna stara kuća, debelih ciglenih zidova, presvučenih gipsom, s velikim prozorima. Drveće je skoro doticalo krov kuće, i dok su stakla padala sa svih strana, vidio sam kako je pao cigleni dimnjak i kako propadaju ostatci zidova. Bio je to jedan danteovski spektakl. Nikada ne završava. U dijelu zemljišta na kojem sam sa psom stajao, mali se bazen pomicao na takav način, da nas je voda oboje smočila nekoliko puta. Ja sam bio u ljetnoj pidžami i kasnije sam tek primijetio, ne samo da sam mokar nego da mi je usto nekoliko prstiju porezano od stakala koja su letjela. Potres je sigurno trajao 7 ili 8 minuta, ali meni se to činilo kao vječnost. Poslije je lakše podrhtavanje tla bilo neprekidno, i otprilike nakon pola sada otkako je počelo, odvažio sam se ustati. Čuli su se jauci i dozivanje u pomoć sa svih strana. Želio sam uzeti odjeću i pokušati otići s imanja, ali bilo je skoro nemoguće ući u ono što je od kuće ostalo, jer je svaki ulazak bio popraćen ponovnim potresanjem tla. Padali su ostatci ravnoga stropa, pokućstvo i zidine. Naposljetku, nakon više od ure i pol, uspio sam nekako izvući jedne hlače i jaknu, te jedan par cipela. Uputio sam se u najbližu policijsku postaju. Tamo je bio kaos. Zatekao samo samo jednoga od desetorice policajaca koji su pretraživali okolicu u potrazi za žrtvama. Tamo sam se sreo s odvjetnicom Paulom Gajardo, koja me zagrlila plačući, pokazujući mi na kuću ispred nas, u kojoj je bila njezina svekrva. Umjesto nekadašnje kuće, vidio sam brijeg krhotina, iz kojega se dizao oblak tamne prašine. Bio je pun mjesec koji je omogućavao prepoznavanje silueta. Bio je očito da su ti ljudi umrli, što se na kraju i potvrdilo. Iz obližnje kuće dopirali su pozivi u pomoć. Mjesni fotograf don Pedro Núñez, virio je samo glavom iz hrpe greda i krhotina. Izvučen je i odveden u bolnicu, zajedno sa svojom ženom koju je potres zatekao u dvorištu. Poslije toga slijedio je potpuni kaos: ljudi koji trče, vatrogasne i sirene hitne pomoći – njihova su vozila hitala od jednoga mjesta do drugoga po poluuništenim ulicama. I povici, puno povika koji su stizali iz svih kutova sela i molili za pomoć. Uputio sam se prema zatvoru i ustanovio da je svih 65 zatvorenika na dvorištu, a nadziralo ih je samo 5 policajaca, od toga jednan u uniformi, a ostali naoružani sačmaricama u civilu. Pala je jedna od zatvorskih zidina na zapadnoj strani i pribojavalo se da će se isto dogoditi i s ostala dva zida. Zatvorenici su prije dva dana trebali biti premješteni u zatvor u Curcico zbog prijetnje koju su predstavljali na slobodi. Od tamo, otišao sam na sud. Izgledalo je kao da je prošao ciklon: kompjuteri uništeni, isto kao i namještaj, a jedan zid, sagrađen dvije godine, imao je dvije pukotine od vrha do dna. Tijekom iduća dva tjedna posvetili smo se samo sređivanju ovoga kaosa. Datoteke i stolovi bili su uništeni, a prašine je bilo svugdje. Svi su stanovnici sela posvetili su se prioritetnim osobnima poslova i društvenoj pomoći. Radilo se normalno, koliko je to bilo moguće u novonastalim okolnostima, od policajaca do ostalih službenika, unatoč činjenici što je zaposlenicima bilo potrebno puno vremena da prije svega prevladaju svoje stambene probleme.
Kada sam se te prve noći vratio do svoje kuće, ili do onoga što je od nje ostalo, tek onda sam mogao ustanoviti jačinu razaranja: približno dvije tisuće knjiga koje sam posjedovao raspršile su se po zraku, pokućstvo je bilo na različitim udaljenostima od položaja gdje je inače stajalo. Vrata su se zabrtvila zbog pomicanja namještaja, pa je pojedinim dijelovima bilo nemoguće pristupiti. Bilo je poražavajuće sve to promatrati iz kućnoga dvorišta. Teško je bilo zamisliti da je još prošle noći tu bila kuća koja mi je 14 godina pružala krov nad glavom.
U Cureptu živim sam, i te sam noći bio kod kuće sam. Moji roditelji žive u Linaresu, kao i moj mlađi sin Pablo. Moj stariji sin Andreas živi u Santiagu. Moja kći Vanja sa svojim partnerom živi u Talci, gdje imaju jednu pivnicu. (Odnosno imali su, jer je potpuno razrušena, ali pritom srećom nitko nije ozlijeđen, premda je tu bilo 40 ljudi). Teško mi je bilo kada sam saznao da je Vanjina kći, moja unuka Milenka koja ima 4 godine, bila sa svojom bakicom (mojom bivšom ženom) na plaži Infiernillo, u produžetku Iloca, a to je jedan od predjela koji su najviše stradali. Moja kći Vanja stigla je k meni u Curepto sljedeći dan i, kako su ceste prema toj plaži bile zatvorene, morali smo putovati seoskim sporednim putovima, što je trajalo nekoliko sati. Kada smo uspjeli tamo doći, vidjeli smo tragove koje je ostavio tsunami i shvatili da je bio tako snažan da je došao do mjesta u kojem su one boravile. Otišli smo tamo, ali nismo zatekli apsolutno nikoga. Vidjele su se ruševine kuća i napušteno selo. Nismo imali koga za njih pitati, ali bio sam siguran da im se ništa nije dogodilo, jer val uspio uništiti kuću koja je bila otprilike 200 metara od mora. Ako je sreće, pobjegle su u brda zajedno s ostalih stotinu ljudi, koji su poslije bili upućeni u Curico, mjesto udaljeno 100 kilometara od ovoga kupališta. Kako nije bilo niti jednog načina komunikacije, Vanja ih je otišla tražiti. Nakon dva dana svi smo se našli u Cureptu. Naš zajednički zagrljaj bio je nešto najljepše što sam u životu doživio nakon onakvoga tjeskobnoga iščekivanja.
Moje mjesto Curepto (što na jeziku na jeziku Mapucha znači 'zemlja ugodnih povjetaraca'), doslovce je sravnjeno s tlom. Nekadašnji kolonijalni stari grad, pun starinskih prolaza koji su davali poseban identitet mjestu, sada je pretvoren u krš. Ono malo staroga što je ostalo, sada ima takva strukturalna oštećenja da će morati biti srušeno. Između ostaloga, naravno, i ostatak moje kuće. Dramatično je zamišljati budućnost ekstremno tešku. Curepto je, sam po sebi, siromašna zona, s ruralnim seljaštvom i malim seoskim gospodarstvima. Ne znam hoće li biti moguće obnoviti selo s takvom kulturnom prošlošću i dojučerašnjom jedinstvenom arhitekturom, po kojoj se razlikovalo od ostalih zajednica u regiji Maule. Kako, na koji način se grade razrušene kuće? Kako preživljavaju ljudi koji su izgubili skoro sve? Čini se čudesnim što je da nakon toliko razaranja u tom mjestu svega pet ljudi smrtno stradalo. Spašen je veliki broj ranjenih ljudi, kao i onih koji su ostali zatrpani u ruševinama. Sada se ruše ostatci nekadašnjih građevina. Kada taj posao bude završen, u mjestu će ostati samo gradsko poglavarstvo i državna banka s nekoliko blokova u radijusu oko nje. To će biti jedan spektakl pustoši i siguran sam da će stanovnici sela trebati prikupiti svu svoju snagu da se psihički opet ne slome. Mislim da je pred nama ne samo težak materijalni problem nego i problemi psihičke prirode s kojima se teško nositi. Selo će imati dvije opcije: ili će trudom svojih žitelja prevladati katastrofu koja se dogodila, ili će postupno biti napušteno. Osobno biram prvu opciju, a hoće li tako biti ovisit će o tome koliko će i kako javne vlasti i privatni sektor biti spremni na rekonstrukciju.
Nestanak komunikacijskih mogućnosti za nas je bila još jedna katastrofa povezana s prirodnom katastrofom. Nije postojala nikakva komunikacija ni sa jednim nastanjenim mjestom ili bližim mjestima kao što su Licanten prema sjeveru ili Talcomu prema istoku, glavnomu gradu regije. S obje strane mostovi su bili razrušeni i tek su nakon više dana izgrađeni primitivni prijelazi. Nije radio niti jedan mobitel ni jedne telekomunikacijske tvrtke, i kada je drugi ili treći dan proradio neki, koristio se samo za vrlo kratke kontakte s rodbinom. Nije bilo vode cijeli prvi dan, vatrogaci su tek popodne vozili okolo vodu iz zdenca. Nije bilo nikakvih trgovina i nije bilo struje. Samo dio populacije dobio je struju u subotu 7. ožujka, jer je velika većina kuća uništena, pa su linije popravljane samo u kućama u kojima je bilo moguće stanovati. Vodoopskrba je ponovo proradila u nekim područjima, no svaki put kada se zamijeni cijev otkriju se novi dijelovi koji su slomljeni pa popravljanje ide postupno. Pomoć od središnje vlasti počela se nazirati trećega ili četvrtoga dana od potresa i kanalizirala se preko općine. U svakom slučaju, ljudi su našli potporu u međusobnom pomaganju i ohrabrivanju. Zapravo, s ostalim susjedima stvorili smo inicijalno jednu malu zajednicu podrške, gdje se dijelilo ono malo ili ništa što smo imali. Naložili bismo vatru tijekom noći i dugo razgovarali ne bi li tako olakšali rad tijekom dana, rad koji je uključivao pomicanje namještaja i traženje osobnih stvari pod ruševinama, pronalaženje mjesta za preseljenje tih stvari te spavanje u šatorima. Ja sam stavio svoj šator u svoje dvorište i sada ondje spavam. Pitate se kako i gdje se obavljaju fiziološke potrebe? U prvo smo vrijeme to obavljali kao i životinje - bilo gdje. Trećega ili četvrtoga dana nakon potresa odredili smo posebna mjesta za to, a sada koristimo toaletne prostorije u kućama naših suseljana koje su ostale čitave. Kao što možete pretpostaviti, ne postoje useljive kuće u centru sela i dobiti jednu gotovo je nemoguće. Meni se s vremenom posrećilo. Smjestili su me u jednu malu kuću 8 kilometara od Curepta dok ne sredim svoju životnu situaciju, kao što moraju i svi ostali kojima su kuće razrušene. To se barem očekuje i vrlo je bitno da se formiraju odbori za stanovanje, za trgovce, volontere, male poljoprivrednike, itd. Ne bude li međusobne međususjedske solidarnosti, rekonstrukcija će biti vrlo naporna i teška. Tako jaka tragedija jasno je pokazala i veliku plemenitost, ali i bijedu ljudske naravi, kako se moglo i očekivati. Međutim, ljudi u Cureptu su skloni gledati naprijed s umjerenim optimizmom. Radio "Poezija" (jedno ime koje je potrebno ovih dana) neizmjerno je doprinio optimizmu, kao neka vrsta zajedničkoga pokretača. Preko njega se oglašavaju osnovne potrebe, emitiraju se pozivi, organiziraju se sastanci, itd. Ono je u vlasništvu vatrogasne postrojbe, koja je, zajedno s ostalim javnim službama, dala izniman doprinos u pomaganju žrtvama nakon početnoga kaosa. Kad bi postojala bolja koordinacija između lokalnih vođa, puno više bi optimističnije izgledala perspektiva budućnosti. Nadam se da će uspjeti. Ljudi koji pate, i koji su kao i uvijek najsiromašniji, to traže, zahtijevaju, i ako se to ne dogodi, vrijeme će biti oštar sudac s kojim nisu ravnopravni, s obzirom na okolnosti.
30. 03. 2010.
(Prevela: Valentina Šprem)
0 comments:
Objavi komentar