Kraj kućica, koje me sjećaju sela,
Žalosne, hladne kućerine –
Tu se na oknima vječito zrače
Uboge crvene perine,
A ljudi kroz poniženja idu
Dok jad ih u grob ne rine.
Kad u sobu stupiš, potresu se stakla
I prljave daske na tlima.
Na stijenama soba umjesto slika
Pjega od vlage ima,
A kada ti najbolji ponude stolac,
Stide se jer se klima.
Na oknima kržljave fuksije cvatu
U zraku punom sjete.
Djevojka jedna u šarenoj bluzi
Sjedi i čarapu plete,
Pjevuckajuć neku tugaljivu pjesmu
Iz stare operete.
Ariju, koju zaboravi grad,
Zapjeva neko tu, u tišini
Svojega okna, u crveno veče,
Kao što pučanin puši u Kini
Opijum, kada ga popuše svi,
Svi bogataši i svi mandarini.
A žene rade, vječito rade,
I rade i djecu doje,
I rijetko i nerado u grad povedu
Dečke i kćerkice svoje;
A kada kroz bogate ulice idu,
One se izloga boje.
Jer tamo ima malih mašina
I lutaka na hrpe,
I sve je to lijepo, i sve je to ljepše
No njihova lopta od krpe,
I samo im želje na oči navru,
I djeca i matere trpe.
Tramvaj je pred njima petnaest koraka,
One se boje već prijeći.
Neko ih grubo na ulici gurne,
One ne vele ni riječi –
Davno su one već navikle na to
Da ih se gura i gnječi.
Maleno zvonce na vrat’ma dućana
Nije tek igračka puka.
Stupi l’ u dućan, nenajavljen zvukom,
Prosjak il’ čovjek iz puka,
Mogla bi zgrabit žemlju sa tezge
Kakva siromaška ruka.
Pred zrcalom, koje iskrivljuje lice,
Kosu po starinski dijele
Djevojke, koje na nezgrapne noge
Navlače čarape bijele –
Jeftine čarape, čarape krasne,
Samo ako su cijele.
A kada se koja ljepotica nađe,
Jedan za drugome prijete
Zaljubljenici iz cijelog kraja
Derući za njom pete,
A nje se nauživa mladić iz grada,
I ostavi i nju, i dijete.
Nedjeljom oci napune krčme,
A majke crkvene lađe,
I krste se prstima tvrdim od posla
Da utjeha s neba im sađe,
Pa ako i nemaju kod kuće kruha
Za svijeću se mora da nađe.
Govori čovjek u lijepom ornatu
- Ručavši svoj ručak tečni –
Da će ih Isus, kralj siromaha,
Povest u život vječni,
I da će med anđelima živjet,
I da će biti srećni.
Pa ako te amo dovela šetnja
U jedan sunčani dan,
Sa smješkom na licu i svjetlom u duši,
Bez njih ćeš otići van,
I zaman ćeš htjeti obnoviti radost –
Uzaman.
(Slika: Milivoj Uzelac, Pariško Predgrađe)
0 comments:
Objavi komentar