Otrovane lokve

21:04:00 0 comments


Evo i ljeta
u gradu gnjilih trava,
iskidanih, vrelih, tužnih sanja.

Obiđoh jučer Viamonte:
opotio se onaj stari zid
i ograda sveučilišta.
Agava je gorjela u tisuću plamičaka.
Onda je oblak zastro sunce
i rijeka grunu kaljužom
zelenih zmijurina
između klobučaka nafte.

Nije teško umrijeti.
Teško je živjeti:
lomiti se na asfaltu.
Uči mamuran
u večer praznih soba.
Na golim zidovima
mrlje briljantina u visini glave.

A smrt – sretnog li hipa!
Kao kad zađeš iza ugla
i gledaš:
Pa tog sam čovjeka
baš tu
u davna doba sreo.
Ista leptirica leprša iznad ramena.

Pokojni u prvoj noći suočenja
grohotom se smiju,
da su bili nasamareni životom.

Dan bijaše bakren,
spran, umirući.
Poslao si vijavicu sunca,
da me smuti.
Kad krenuh podzemnim kanalom,
spazih te u dnu, na drugoj strani:
izrastao si u staklen perivoj.

I onda zagazih u otrovane lokve.

Zavedeni znamo biti tako
prividom božanstva iz olovna trnja
iza zarđala žbunja
udarcima zrake među oči.

Zasjeniš vedre noći
a tražiš, a išteš
danak odgovornosti.

Svejedno:
ne progoniš beskrajno
praštaš. Poigravajući se
niz stramputicu zebnja.

Tako živim srećom stradalnika.
Zar me nisi umro
i ja se u kam sručen nikad ne pretvorih.

Ovo je kopno produženje
usnulih, divnih mora.

Gdje si? Da uneseš malo stege
u ovu zbrku krvi i htijenja:
sitnu krijesnicu
u pokošenu tavu.

Noćas si bio skriven
iza hladno vedrih zvijezda.
Ništa se od tebe nije vidjelo,
samo ti se naslučivao sjaj.

Vinko Kalinić

Urednik

„A što bih jedino potomcima htio namrijeti u baštinu - bila bi: VEDRINA. Kristalna kocka vedrine . . .“ Tin Ujević

0 comments:

Objavi komentar