Evo i ljeta
u gradu gnjilih trava,
iskidanih, vrelih, tužnih sanja.
Obiđoh jučer Viamonte:
opotio se onaj stari zid
i ograda sveučilišta.
Agava je gorjela u tisuću plamičaka.
Onda je oblak zastro sunce
i rijeka grunu kaljužom
zelenih zmijurina
između klobučaka nafte.
Nije teško umrijeti.
Teško je živjeti:
lomiti se na asfaltu.
Uči mamuran
u večer praznih soba.
Na golim zidovima
mrlje briljantina u visini glave.
A smrt – sretnog li hipa!
Kao kad zađeš iza ugla
i gledaš:
Pa tog sam čovjeka
baš tu
u davna doba sreo.
Ista leptirica leprša iznad ramena.
Pokojni u prvoj noći suočenja
grohotom se smiju,
da su bili nasamareni životom.
Dan bijaše bakren,
spran, umirući.
Poslao si vijavicu sunca,
da me smuti.
Kad krenuh podzemnim kanalom,
spazih te u dnu, na drugoj strani:
izrastao si u staklen perivoj.
I onda zagazih u otrovane lokve.
Zavedeni znamo biti tako
prividom božanstva iz olovna trnja
iza zarđala žbunja
udarcima zrake među oči.
Zasjeniš vedre noći
a tražiš, a išteš
danak odgovornosti.
Svejedno:
ne progoniš beskrajno
praštaš. Poigravajući se
niz stramputicu zebnja.
Tako živim srećom stradalnika.
Zar me nisi umro
i ja se u kam sručen nikad ne pretvorih.
Ovo je kopno produženje
usnulih, divnih mora.
Gdje si? Da uneseš malo stege
u ovu zbrku krvi i htijenja:
sitnu krijesnicu
u pokošenu tavu.
Noćas si bio skriven
iza hladno vedrih zvijezda.
Ništa se od tebe nije vidjelo,
samo ti se naslučivao sjaj.
0 comments:
Objavi komentar