Oda Waltu Whitmanu

Vinko Kalinić 21:59:00 0 comments Antologija English Federico Garcia Lorca Poezija Slovenščina Španjolska poezija Walt Whitman

Uz Istočnu Rijeku i u Bronxu
pjevali su dječaci, obnaženih bedara
s kotačem, uljem, kožom i čekićem.
Devedeset tisuća rudara vadilo je srebro iz kamenjara
a djeca su crtkarala stepenice i perspektive.

No, nijedno od njih nije moglo spavati,
nijedno od njih ne htjede biti rijeka,
nijedno od njih nije voljelo ogromne listove
ili pak plavi jezik utrobe žala.

Uz Istočnu Rijeku i u Queensborou
dječaci su se borili s industrijom
i Židovima prodanim riječnom bogu Faunu
ružom obrezanom,
a povrh mostova i krovova, ždrijelo neba prosulo je
horde bizona tjeranih vjetrom.

I nitko nije zastao,
nijedan od njih ne htjede biti oblak,
nitko ne potraži paprat
ili pak žuti krug tamburina.

Čim mjesec izviri
koloturi će zaškripiti ne bi li promijenili nebo;
ograda šiljaka opkolit će sjećanje
a lijesovi će ponijeti sve one bez posla.

New York, glib,
New York, kal i smrt.
Kakav se to anđeo skriva na tvom obrazu?
Čiji će savršeni glas pjevati istine o žitu?
A čiji, o strašnom snu umrljanih anemona?

Ni na trenutak, divni starče Walte Whitmane,
nisam propustio spaziti tvoju bradu prepunu leptirića,
ni tvoja samtasta ramena mjesecom izblijedjela,
ni tvoja bedra ko’ u božanskog Apolona,
ni tvoj glas poput stuba pepela,
starče, prekrasan poput sumaglice,
uzdisao si poput ptića,
kojemu je muškost probola igla.
Neprijatelj Satira,
neprijatelj čokota,
i ljubimac tijela pod grubim platnom...

Ni na trenutak, muževna ljepoto,
koja među brdima uglja, reklamnih panela i tračnica,
sanjaše kako će postati rijeka i snivati poput rijeke
uz toga druga koji će ti u grudima
ostaviti kratku bol neuka leoparda.

Ni na trenutak, Adame od krvi, mužjače,
muškarac sam nasred mora, Walte Whitmane, divni starče,
zbog podkrovlja,
zbog okupljenih u barovima,
koji izranjaju iz kanalizacije,
drhteći među nogama šofera,
ili kovitlajući se na vlažnom plesnom podiju pelina,
pederčine, Walte Whitmane, upiru prstom na tebe.

I on je jedan, isto! Tako je! I padaju
na tvoju blistavu kreposnu bradu,
plavokosi dječaci sa sjevera, crnci s pješčara,
gomile s urlicima gestikulirajući,
poput mačaka ili zmija,
pederčine, Walte Whitmane, pederčine,
zaslijepljeni suzama, tjelesa spremna za bičevanje,
za čizmu ili za zube krotitelja lava.

I on je jedan, isto! Tako je! Umrljanim prstima
upirući u obalu tvog sna
dok prijatelj gricka tvoju jabuku
s blagim okusom benzina
a sunce pjevuši na pupcima
dječaka koji se igraju pod mostovima.

No, ti nisi tražio izgrebane oči,
niti najtamniju baruštinu gdje netko davi djecu,
ni smrznutu slinu,
ni obline razrezane poput žabljeg trbuha
koje pederi nose u kolima i na teracama
dok ih mjesec bičuje na uličnim uglovima strave.

Ti si tražio nago tijelo poput rijeke.
Bika i san koji će združiti kotač s morskom travom,
oca svoje agonije, kameliju svoje smrti,
nekog tko će jecati u bljesku tvog skrivenog ekvatora.

Jer sasvim je u redu ako čovjek ne traži svoj užitak
u krvavoj džungli sutrašnjeg jutra.
Nebo posjeduje obale gdje se život zaobilazi
i gdje su tijelesa koja se ne bi trebala ponoviti u zoru.

Agonija, agonija, snoviđenje, vrenje, i san.
Ovo je svijet, prijatelju moj, agonije, agonije.
Tijela se raspadaju podno gradskih ura,
rat prolazi u suzama, kojeg slijede milijuni sivih štakora,
bogati daruju svoje ljubavnice sitnim svjetlucavim umirućim stvarčicama,
i život nije niti otmjen, ni dobar, ni svet.

Čovjek je u stanju, ako to želi, voditi svoju čežnju
kroz žilu koralja ili kroz božansko nago tijelo.
Sutra će ljubavi postati stijene
a Vrijeme povjetarac što drijema u granama.

Stoga ja ne podižem glas, stari Walte Whitmane,
protiv dječaka što piše
ime neke cure na svom jastuku,
niti protiv dječaka što se oblači u nevjestu,
u tami garderobnog ormara,
niti protiv usamljenih muškaraca u kockarnicama
koji ispijaju vodu kurvi s odvratnošću,
ni protiv muškaraca zelenog pogleda u očima
koji ljube druge muškarce paleći im usne u tišini.

Nego podižem glas protiv vas, gradski pederi,
napaljenih tjelesa i nečistih misli.
Majke gliba. Harpije. Besani neprijatelji
ljubavi koja daruje krune užitka.

Uvijek protiv vas, koji darujete dječacima
kapi prljave smrti s gorkim otrovom.
Uvijek protiv vas,
Fairies iz Sjeverne Amerike,
Pájarosi iz Havane,
Jotosi iz Meksika,
Sarasasi iz Kádiza,
Apiosi iz Sevilje,
Cancosi iz Madrida,
Florasi iz Alikante,
Adelaidasi iz Portugala.

Pederčine svjetske, ubojice grlica!
Robovi žena. Kuje njihovih spavaonica.
Otvoreni na gradskim trgovima ko’ treperave lepeze
al’ zato skriveni u krutom krajoliku crnogorice.

Ni pišljiva boba! Smrt
se razlijeva iz vaših očiju
sabirući sive cvjetove s ruba močvare.
Ni pišljiva boba! Oprez!
Da vam zbunjeni, čistunci,
klasičari, slavljeni, molečivci,
ne zatvore vrata orgijskih bakanalija.

A ti, divni Walte Whitmane, ostaj uspavan na sprudovima Hudsona
s bradom okrenutom polu, ruku raširenih.
Meka glina ili snijeg, tvoj jezik dozivlje drugove
da nastave motriti tvoju bestjelesnu gazelu.

Nastavi snivati, ništa ne ostaje.
Plešući zidovi uzgibali su stepe
a Amerika se utapa u mehanizaciji i nariče.
Želim da snažni zrak najcrnje noći
otpuhne cvijeće i natpise iz arkada pod kojima snivaš,
i da crno dijete objavi bjelcima zlata gladnim
kako je stiglo kraljevstvo žitnog klasja.


Federico Garcia Lorca

(Preveo Darko Kotevski)

 

Ode to Walt Whitman

By the East River and the Bronx
boys were singing, exposing their waists
with the wheel, with oil, leather, and the hammer.
Ninety thousand miners taking silver from the rocks
and children drawing stairs and perspectives.

But none of them could sleep,
none of them wanted to be the river,
none of them loved the huge leaves
or the shoreline's blue tongue.

By the East River and the Queensboro
boys were battling with industry
and the Jews sold to the river faun
the rose of circumcision,
and over bridges and rooftops, the mouth of the sky emptied
herds of bison driven by the wind.

But none of them paused,
none of them wanted to be a cloud,
none of them looked for ferns
or the yellow wheel of a tambourine.

As soon as the moon rises
the pulleys will spin to alter the sky;
a border of needles will besiege memory
and the coffins will bear away those who don't work.

New York, mire,
New York, mire and death.
What angel is hidden in your cheek?
Whose perfect voice will sing the truths of wheat?
Who, the terrible dream of your stained anemones?

Not for a moment, Walt Whitman, lovely old man,
have I failed to see your beard full of butterflies,
nor your corduroy shoulders frayed by the moon,
nor your thighs pure as Apollo's,
nor your voice like a column of ash,
old man, beautiful as the mist,
you moaned like a bird
with its sex pierced by a needle.
Enemy of the satyr,
enemy of the vine,
and lover of bodies beneath rough cloth...

Not for a moment, virile beauty,
who among mountains of coal, billboards, and railroads,
dreamed of becoming a river and sleeping like a river
with that comrade who would place in your breast
the small ache of an ignorant leopard.

Not for a moment, Adam of blood, Macho,
man alone at sea, Walt Whitman, lovely old man,
because on penthouse roofs,
gathered at bars,
emerging in bunches from the sewers,
trembling between the legs of chauffeurs,
or spinning on dance floors wet with absinthe,
the faggots, Walt Whitman, point you out.

He's one, too! That's right! And they land
on your luminous chaste beard,
blonds from the north, blacks from the sands,
crowds of howls and gestures,
like cats or like snakes,
the faggots, Walt Whitman, the faggots,
clouded with tears, flesh for the whip,
the boot, or the teeth of the lion tamers.

He's one, too! That's right! Stained fingers
point to the shore of your dream
when a friend eats your apple
with a slight taste of gasoline
and the sun sings in the navels
of boys who play under bridges.

But you didn't look for scratched eyes,
nor the darkest swamp where someone submerges children,
nor frozen saliva,
nor the curves slit open like a toad's belly
that the faggots wear in cars and on terraces
while the moon lashes them on the street corners of terror.

You looked for a naked body like a river.
Bull and dream who would join wheel with seaweed,
father of your agony, camellia of your death,
who would groan in the blaze of your hidden equator.

Because it's all right if a man doesn't look for his delight
in tomorrow morning's jungle of blood.
The sky has shores where life is avoided
and there are bodies that shouldn't repeat themselves in the dawn.

Agony, agony, dream, ferment, and dream.
This is the world, my friend, agony, agony.
Bodies decompose beneath the city clocks,
war passes by in tears, followed by a million gray rats,
the rich give their mistresses
small illuminated dying things,
and life is neither noble, nor good, nor sacred.

Man is able, if he wishes, to guide his desire
through a vein of coral or a heavenly naked body.
Tomorrow, loves will become stones, and Time
a breeze that drowses in the branches.

That's why I don't raise my voice, old Walt Whitman,
against the little boy who writes
the name of a girl on his pillow,
nor against the boy who dresses as a bride
in the darkness of the wardrobe,
nor against the solitary men in casinos
who drink prostitution's water with revulsion,
nor against the men with that green look in their eyes
who love other men and burn their lips in silence.

But yes against you, urban faggots,
tumescent flesh and unclean thoughts.
Mothers of mud. Harpies. Sleepless enemies
of the love that bestows crowns of joy.

Always against you, who give boys
drops of foul death with bitter poison.
Always against you,
Fairies of North America,
Pájaros of Havana,
Jotos of Mexico,
Sarasas of Cádiz,
Apios of Seville,
Cancos of Madrid,
Floras of Alicante,
Adelaidas of Portugal.

Faggots of the world, murderers of doves!
Slaves of women. Their bedroom bitches.
Opening in public squares like feverish fans
or ambushed in rigid hemlock landscapes.

No quarter given! Death
spills from your eyes
and gathers gray flowers at the mire's edge.
No quarter given! Attention!
Let the confused, the pure,
the classical, the celebrated, the supplicants
close the doors of the bacchanal to you.

And you, lovely Walt Whitman, stay asleep on the Hudson's banks
with your beard toward the pole, openhanded.
Soft clay or snow, your tongue calls for
comrades to keep watch over your unbodied gazelle.

Sleep on, nothing remains.
Dancing walls stir the prairies
and America drowns itself in machinery and lament.
I want the powerful air from the deepest night
to blow away flowers and inscriptions from the arch where you sleep,
and a black child to inform the gold-craving whites
that the kingdom of grain has arrived.

Federico Garcia Lorca

 

 

 

 

 

Oda Waltu Whitmanu

Ob Vzhodni reki in v Bronxu
so peli dečki in razkazovali svoje boke
s kolesom, oljem, usnjem in kladivom.
Devetdeset tisoč rudarjev je iskalo srebro v skalah
in otroci so risali stopnice in perspektive.

A nihče ni spal,
nihče ni hotel biti reka,
nihče ni maral velikih listov,
nihče modrega jezika obrežja.

Ob Vzhodni reki in v Queensboroughu
so se fantje spopadali s tovarnami,
in Judje so prodajali rečnemu favnu
vrtnico obreze,
in nebo je naseljevalo mostove in strehe
s črednimi bizonov, ob katere se je zaganjal veter.

A nihče ni obstal,
nihče ni hotel biti oblak,
nihče ni iskal praproti
ne rumenega kolesa tamburina.

Ko bo vzhajala luna,
se bodo vrteli škripci, da bi vznemirili nebo,
meja iz igel bo obkolila spomin
in krste bodo odnašale tiste, ki nimajo kaj početi.

New York iz blata,
New York iz žice in smrti.
Kakšnega angela skrivaš na licih?
Kateri popolni glas ti bo povedal resnico o žitu?
Kdo strašne sanje tvojih strašnih anemon?

Niti za hip nisem nehal občudovati, stari lepi Walt Whitman,
tvoje brade, polne metuljev,
ne tvojih žametnih pleč, obrabljenih od lune,
ne tvojih stegen deviškega Apolona,
ne tvojega glasu, ki je kot steber iz pepela;
starec, lep kot megla,
vzdihoval si kot ptič
z moškostjo, prebodeno z iglo,
sovražnik satira,
sovražnik vinske trte
in ljubimec teles pod grobim platnom.

Niti za hip, možati lepotec,
ki si med gorami premoga, med plakati in železnicami,
sanjal, da si reka in da spiš kakor reka,
s tistim tovarišem, ki je položil v tvoje prsi
majhno bolečino nevednega leoparda.

Niti za hip ne, čistokrvni Adam, bik,
človek sam sredi morja, stari lepi Walt Whitman,
saj tudi tisti po terasah,
tisti, ki se zbirajo v barih,
prihajajo v grozdih iz beznic,
drhtijo med stegni šoferjev,
ali krožijo po planotah pelinkovca,
pederasti, Walt Whitman, sanjajo o tebi.

Tudi tisti! Tudi! In planejo na tvojo brado,
čisto in lepo,
plavolasci s severa, črnci s peščin,
množica s kriki in kretnjami
kot mačke in kače,
pederasti, Walt Whitman, pederasti,
motni od solza, telesa primernega za bič,
brco ali ugriz krotilcev.

Tudi tisti! Tudi! S pobarvanimi prsti
kažejo na obrežje tvojih prsi,
ko je prijatelj tvoje jabolko
z rahlim okusom po bencinu
in ko poje sonce na popku
dečkov, ki se igrajo pod mostovi.

A ni tisti iskal razpraskanih oči,
ne najtemnejših močvirij, v katera potaplja svoje otroke,
ne mrzle sline,
ne oblin, napetih kot žabji trebuh,
ki jih imajo pederasti  v avtomobilih in na terasah,
medtem ko jih luna biča po vogalih groze.

Ti si iskal goloto, ki bi bila kot reka,
bik in sanje, ki družijo kolo z algo,
oče svojega smrtnega boja, kamelija svoje smrti,
vzdihujoča v plamenih tvojega skritega ekvatorja.

Ne spodobi se namreč, da moški išče svoje naslade
v gozdu krvi prihajajočega jutra.
Nebo ima obrežja, kjer se lahko izogneš življenju,
in so telesa, ki se ne smejo vrniti v jutro.

Smrtni boj, smrtni boj, sanje, kvas in sanje.
To je svet, prijatelj, smrtni boj, smrtni boj.
Mrtvi razpadajo pod uro mest.
Vojna gre mimo z jokom milijonov sivih podgan,
bogati dajejo svojim ljubicam
majhna svetleča umirajoča bitja,
kajti življenje ni plemenito, ne dobro ne sveto.

Človek lahko, če hoče, vodi svojo željo
po koralni žili ali nebeški goloti.
Ti, ki se ljubijo, bodo jutri že skale, in Čas
bo vetrič, ki speč veje skozi veje.

Zato ne dvigam svojega glasu, stari Walt Whitman,
proti dečku, ki piše
ime neke deklice na svojo blazino,
ne proti mladeniču, ki se oblači v nevesto
v mraku spalnice,
ne proti tistim, ki samotni v kazinih z gnusom okušajo
vodo prostitucije,
ne proti moškim s pohotnim pogledom,
ki ljubijo moške in sežigajo svoje ustnice v tišini.
Dvigam ga proti vam, pederasti iz mest,
z nabreklim telesom in nečisto mislijo.
Matere blata. Harpije. Sovražniki sanj
o Ljubezni, ki razdaja vence veselja.

Proti vam zmeraj, ki dajete dečkom
kaplje umazane smrti s trpkim strupom.
Proti vam zmeraj,
Faeri iz Severne Amerike,
Pajaros iz Havane,
Joti iz Mehike,
Sarasi iz Cadiza,
Apii iz Sevilje,
Kanki iz Masrida,
Flore iz Alicanta,
Adelajde s Portugalske.

Pederasti vsega sveta, ubijalci golobic!
Sužnji žensk, psice njihovih spalnic.
Odprte na trge z vročico pahljače.
Ali skrite v suhih pokrajinah trobelike.

Nobenega usmiljenja! Smrt
prihaja iz vaših oči
in ureja sive rože na obrežjih blata.
Nobenega usmiljenja! Pazite se!
Da vam zmedeni, čisti,
klasični, zaznamovani, milo proseči,
ne zaprejo vrat do orgij.

In ti, lepi Walt Whitman, spi na obrežju Hudsona
z brado proti severu in odprtimi rokami.
Mehka prst ali sneg, tvoj jezik kliče
tovariše, da bi pazili na tvojo gazelo brez telesa.

Spi: nič ne ostane.
Ples zidov stresa travnike
in Amerika tone v morju avtomobilov in joka.
Hočem, da bi silni veter iz najgloblje noči
potrgal rože in črke z oboka, pod katerimi spiš,
in bi črni otrok oznanil belim otrokom zlata,
da prihaja kraljestvo klasja.

Federico Garcia Lorca