Ima ih koji su umrli ljubeći se


Ima ih koji umiru, ali smrt ne prepoznaju
i to se ponavlja svakoga dana postajući neprimjetno,
zaboravljeno, izgubljeno.

Ima ih koje je smrt zatekla kako se smiju,
kako se smiju do suza, ali smijeh se skupio
u neodlučnu boru na obali usana
i ostala je samo voda, topla i vlažna.

Ima ih koji umiru samo za sebe, u njima
svi žive, u njima svi traže svoju smrt
i nalaze je u svemu što im pripada.

Ima ih koji umiru samo za druge, u njima umiru svi,
sve u njima umire do njih samih. U kutu svoga tijela
oni dišu i plaču.

Ima ih koji su samo uzdahnuli
poput zvona u kome svaki udarac srca
odjekuje kao udarac groma.

Ima ih koji se opraštaju, ne znajući kamo idu,
ni kome pružaju ruku. Njihova se sudbina ostvaruje
ispisujući magične znakove na krilu ptice.

Ima ih koje je smrt zatekla ljubeći se.
O njima bih mogao govoriti da su riječi prazne
kao koža gusjenice iz koje se rađa prekrasan leptir.

Ima ih koji su umrli grleći se. Zar ima ljepše smrti
od plamena koji svoje oštre zube
odmara na grlu koje jeca?

Ima ih koji su smrt dočekali kao ženu,
kao ljubavnici spremni da vladaju, da budu pobijeđeni,
i ne znaju gdje počinje poraz i gdje pobjeda prestaje.

Ima ih koji su umrli, ali ni to nije bilo dovoljno
i oni su ponavljali svoju smrt
kao dijete koje ponavlja stihove.

Ima nespretnih, zbunjenih, uplašenih i uznemirenih.
O njima vjetar pjeva dok valja svoje teško tijelo
u sporom koritu mora.

Ima i onih koji su umirući psovali život
riječima u kojima bijaše gorčine
poput trnja što jeca iza svake ruže.

I konačno, ima ih koji su umrli odjednom,
bačeni poput kamena visoko u nebo.
Ni smrt ih nije zaustavila
u letu koji još traje.

Zvonimir Golob