Gle, vidim živa tjelesa i mrtve su njihove duše;
zamro je zanos i misao rasudbe;
prostituira se duh i sterilna je ljubav bludnica;
unakazio se prevrat i perverzna su njegova djela -
grob je dom moj - veliko grobište duša.
Mrtvorođenčeta i rano preminuli - o nesretna ljubavi!
Velike vidim grobnice i zlatni su im krstovi;
mramorni su spomenici i natpisi sijevaju na njima;
krasni su vijenci i papirnato cvijeće;
bogate su haljine vaše, o mrtvi velikani.
Gle, čujem riječi pjesnika i laži tužnijeh nota;
rastrovana je muza naroda i mrtvima sklada himne.
O grobište duša, domovino moja sumorna;
pjevaju usne moje i pjesma je moja psovka;
ona je očaj i bijes i srdžba je u boli njezinoj;
kratka je i mahnita ona ko krik probuđenoga u grobu.
Doći će žive duše i prekopat će grobište naše;
hoće li naći tijelo moje i grebotine moje?
hoće li naći raščupane usne i raskidano tijelo moje?
hoće li shvatiti veličinu i grozu preminuloga u grobu?
hoće li cjelunuti zgrušanu krv ko pepeo Bruna i srce Prometeja?
neće li proždrijeti ždrijelo vremena grobište naše
i nitko već neće ni znati: i tamo su živjele duše?
O drhtava je bol moja i velike su njezine zamisli;
smrskat ću ledeni lijes i prorovati zemlju;
izmiljit će prebite kosti i velike sjat će mi oči -
Sunce je tamo i uskrs i ditirambi leprše zrakom!
Zagreb, 30. X. - 4. XI. 1905.
Janko Polić Kamov
0 comments:
Objavi komentar