Sjećanje: Boris Maruna (1940 – 2007)
Maruna je dao jednu od najboljih uputa za čitanje njegove poezije, koja glasi: »Naći će se uvijek netko tko će ti reći da ovo nije poezija; ti dobrohotni štioče mirno odgovori da je suvremeno pjesništvo borba za opstanak.«
Ljubav spekulira s prostorom: jača s udaljenošću, postaje bolna s blizinom. Trubadura Jaufré Rudela, zaljubljena u daleku ljubljenu koju je prvi put vidio tek u času svoje smrti, i Borisa Marune, koji je svoju Hrvatsku gotovo cijeli život volio izdaleka pa nije lako podnio njezinu zbilju izbliza – spaja sličnost jednog mita, s poukom da se takvo što događa samo pjesnicima. Ali da su pjesnici sposobni za primjernost sudbine za koju drugi nisu. Prema u nas uobičajenoj kritičkoj dijagnostici pjesničkih slučajeva, Boris Maruna, premda suvremenik razlogovcima, bio bi rutinski smješten među pjesnike egzistencijalnog iskustva. Kad se kao dvadesetogodišnjak odlučio otići u emigraciju, on se nakon početaka u duhu horvatićevske mitizacije povijesti ubrzo iskustveno našao na posve oprečnim pozicijama bitničke poetike. Ili, po riječima Tonka Maroevića, od »egzistencijalistički shvaćene bačenosti u svijet, on je postupno došao do bihejvioričke inačice snalaženja u svijetu«. Ima malo što zajedničkog između introvertnog doživljaja egzistencije, koji nevolje sa slobodom pretvara u tjeskobno šifrirane povijesne metafore, i ekstrovertnog doživljaja vjetrometine svijeta on the road, osjećaja egzistencije koji se muči da pronađe i posljednje zabrane s kojima bi se mogao sukobiti. Umjesto prepreka, Marunu muči nostalgija prognanika, koja naoko slabi kako pjesnik postaje građanin svijeta. »Drugu Hrvatsku mislim, na granici svijeta«, kaže Maruna o domovini koju vidi kao budućnost oslobođenu klišeja nostalgije. Nakon prve zbirke, I nakon svega ostaje ljubav (1964, Buenos Aires), Maruna u zbirci Govorim na sav glas (1972, Barcelona) govori u kontekstu činjenice da je postao građanin svijeta, zapravo moderni politički pikaro koji je izgubljenu domovinu zamijenio svijetom. Time je on svijetu oduzeo značenje metafizičke kategorije i vratio mu smisao konkretnoga mjesta, pa bilo to na tri kontinenta prognaničkog opstanka. I njegovi su se poetski uzori promijenili, pa dok su to u početku hrvatski pjesnici egzistencijalnog nadahnuća, a zatim još vitmenovski nadahnuti bitnički propagatori sveameričkog sna, Amerika se Maruni sve bolje očituje iz rakursa ciničnog egzistencijalizma Charlesa Bukowskog. I tu, kao i u slučaju Hrvatske, Amerika se može tek shvatiti kada je vidimo iz depatetiziranog individualnog iskustva kao zbroj činjenica kojima je nepotrebno tražiti sustav – osim one da je pjesnik entitet koji iskače iz njega svojom nesvodivom razlikom, kao što u pjesmi Ja ih sve vidim vrlo precizno kaže: »Zašto sa mnom tako ne ide?« Stoga Maruna sarkazmom iskorjenjuje svaku primisao domotužja, a jednako skriva pojedinosti svoje tegobne borbe za opstanak u njemu ne osobito naklonjenoj sredini. U tu svrhu on ispisuje svoju biografiju kombinirajući zbiljske i imaginarne činjenice, kao da epski fabulira sebe sama iz vizure goleme zemlje kakve su Sjedinjene Države. »Dakle, kino«, rekao bi Neznanac iz Begovićeva Pustolova pred vratima. U filmu o svom životu Maruna vidi sebe kao »hrvatskog terorista« koji »pravi pakleni stroj« ili se sprema izvesti terorističku akciju. U pjesmi Još jedna pjesma o Las Vegasu scenarij filma sastavljen je iz prizora s temom krugova pakla, u četvrtom od kojih junak, odustavši od spolne orgije »ušteđuje nešto novca / Za hrvatsku narodnu stvar.« Kako bi Marunino hrvatstvo i ustaštvo mogli biti duboki kad se ne bi mogli staviti na kušnju lucidnosti koja prozire relativnost rasnih, plemenskih i ideoloških pozicija. U svojoj najpoznatijoj amblematskoj pjesmi, Hrvati mi idu na jetra, Maruna je rekao sunarodnjacima da će ga moći smatrati svojim samo dok im bude mogao reći u brk što o njima misli: »Ja pokupim smeće za njima / I ugradim ga u sljedeću pjesmu. / Ne moram naglašavati da žalim / Što se tako lako vrijeđaju. / Ali hrvatski pjesnik ima pravo / i rodoljubnu dužnost / Da kaže što mu ide na jetra. / U mom slučaju to su Hrvati.« U skladu sa svojom poetikom i životnim habitusom, Maruna stalno reciklira, obnavlja i uvećava zalihu činjenica koje ugrađuje u svoje stihove. Nije neobično što se na kraju njegovih izabranih pjesama nalazi Teroristički nokturno u stilu more koja se ponavlja, iskazujući temeljnu opredijeljenost za pustolovinu nejunačkom životu usprkos. Druga je takva pjesma Jutro kad sam napokon očistio svoju sobu, njegov obračun s literaturom – izbacivanjem knjiga i njihovih autora iz svoje okoline. Samo temeljito iskustvo poezije može dovesti pjesnika do takva obračuna s društvom mrtvih pjesnika i ostalih mrtvih autoriteta, gdje mu, u suočenju s konačnim apsurdom, oni više nisu ni od kakve pomoći. U obraćanju dobronamjernom čitaocu Maruna je dao jednu od najboljih uputa za čitanje njegove poezije koja glasi: »Naći će se uvijek netko tko će ti reći da ovo nije poezija; ti dobrohotni štioče mirno odgovori da je suvremeno pjesništvo borba za opstanak.« Pošto se 1990. na poziv predsjednika republike vratio u Hrvatsku, da bi samo nakon nekoliko godina bio zbog preslobodna izražavanja uklonjen iz društva izabranih, Maruna piše pjesme koje će objaviti u zbirci Bilo je lakše voljeti te iz daljine (1996), gdje nam priopćuje svoj novi osjećaj: »Sad izbliza siliš me da te osjećam kao truli zub / Otvorenu ranu, čekićanje života, živo meso besmisla...« U završnici Marunina poetskog Bildungsromana bjelosvjetska epičnost uzmiče tako pred mogućnošću bolna sažimanja:... »I Hrvatska je, usprkos svemu, još uvijek nekako tu / i ja znam da moja pjesma radi. Ne može drukčije, / Ne može drukčije, merde! / Radi / La poésie c'est moi.«
Zvonimir Mrkonjić
Vijenac, 21. lipnja 2007.
0 comments:
Objavi komentar