Hrvat Jose Miličić posljednji poglavica plemena Yagan

Vinko Kalinić 08:06:00 0 comments Knjige

Posljednja indijanka plemena Yagan, u knjizi koja je izišla u Nakladi Bošković, govori o teškom životu na jugu Amerike - Rosa Yagan, žena Josea Miličića, indijanskog poglavice, i zadnja predstavnica tog plemena, u svojim intervjuima obuhvaćenima u knjizi Patricije Štambuk Mayorga objašnjava život svojih sunarodnjaka

Hrvatska matica iseljenika, podružnica Split, nedavno je predstavila knjigu Patricije Štambuk Mayorga “Rosa Yagan posljednja karika” u izdanju Naklade Bošković i Hrvatske matice iseljenika, o kojoj su govorili Ivo Šimunović, Jerko Ljubetić i Branka Bezić Filipović. Patricia Štambuk Mayorga, čileanska je spisateljica hrvatskog podrijetla, rođena 1951. godine. Profesorica je, urednica politike, kulture i direktorica na radiju i televiziji.

Njezina knjiga “Rosa Yagan, posljednja karika” govori o posljednjoj Indijanki tog plemena s Ognjene zemlje, koja prepričava svoj život i život svog plemena. Zanimljiva je činjenica da je Rosa bila supruga posljednjeg poglavice plemena Yagan, koji se zvao Jose Miličić. Posvojio ga je kao siroče izvjesni gospodin Miličić, te mu dao svoje prezime. Nagađa se da mu je čak bio i biološki otac, no nema sigurnih dokaza za tu teoriju.

Bosi i gladni

Predstavljanje knjige u Gradskoj knjižnici Marka Marulića bilo je popraćeno sa sto fotografija Indijanaca s Ognjene zemlje s početka 20. stoljeća, a pročitano je i pismo koje je upućeno iz Punta Arenasa uredniku splitskog “Pučkog lista” i koje je bilo objavljeno 1895. godine. U njemu se govori o tomu kako se odnosilo prema Indijancima u to vrijeme.

Dovedoše u Punta Arenas 164 divlja Indijanaca iz Ognjene zemlje (Terra di Fuoco). Među njima je bilo dice, momčadi, ljudi sridovičnih i ravno 80 mladih divojaka. Ta jadna čeljad gola i bosa, a led žestok. Žalosno ih je bilo pogledati, gdi se mrznu i gdi im drhće crna koža od studeni piše Nikola Bandić u dopisu za “Pučki list”.

U dopisu nadalje stoji da su im iz samilosti građani donijeli odjeću i kapute, a cipele su Yagan Indijanci počeli gristi od gladi. Kad mi to vidismo, htidosmo im doniti hrane, ali ih njihovi gospodari šibama odagnaše u jednu kućetinu i spratiše ih ko marve. Tu baciše među njih sirovo mršavo meso, koje su divljaci razdirali kao gladni vukovi govori se u dopisu.

Kako su živjeli Indijanci tog plemena, te kako su ih Europljani tretirali, objasnila je Branka Bezić Filipović, voditeljica Hrvatske matice iseljenika Split. Ognjena zemlja je prije 10 tisuća godina bila pod morem. Kada su se pojavili, Yagan Indijanci su se bavili lovom, ribolovom, zemljom, imali su podjelu rada unatoč tomu što im je društvo bilo primitivno.

Ognjena zemlja je surova, nalazi se u polarnom krugu, ali Yagani su znali kako preživjeti. U moru, čija temperatura nije prelazila 9 stupnjeva, oni su ronili, a na zemlji su uokolo hodali goli, namazani kitovom mašću. Rijetki su nosili krzna. Bijelci su se sablaznili kada su ih prvi put vidjeli, te su počeli utjecati na njih, prvo davši im odjeću, a zatim pokrštavanjem.

 Time su se njihovi poganski bogovi izgubili, a Europljani su sa sobom donijeli i alkohol i bolesti, te su uništili cjelokupnu kulturu tamošnjih Indijanaca kazala je Bezić Filipović. Osim toga, zbog antropoloških istraživanja, Indijance su lovili, ubijali i prodavali znanstvenicima iz Londona, za pozamašnu cijenu. Prodavali su ih i kao roblje.

Bračani u Čileu

Nisi mogao od milinja slušati jadnu Indijanku, gdi vije kao lavica, kad joj odnesoše i prodaše dite, također te je protrnjivao plač oca za sinom, sestre za bratom i tako dalje. Molim vas, dajte ovo tiskati u dični “Pučki list”, jer znam da neće biti mrsko dalmatinskim težacima zaključio je dopisnik 1895. godine.

Branka Bezić Filipović

Najviše Hrvata koji su iselili u Južnu Ameriku bili su Dalmatinci. Naime, Hrvati su počeli u Ameriku odlaziti u drugoj polovici 19. stoljeća zbog loše situacije u Dalmaciji. Do Buenos Airesa putovalo se brodom, a zatim bi svatko otišao na svoju stranu. U Čile su uglavnom išli Bračani.

U Ognjenoj zemlji, glavni grad Porvenir (što znači Budućnost), koji ima četiri tisuće stanovnika, osnovali su Mimičani, a Mimica im je najčešće prezime. U toj zemlji ima također mnogo Bračana koji su se ženili Indijankama i živjeli s njima u zajednici.

Jedan od takvih bio je i Jose Miličić, koji je i sam potomak Indijanke kaže Bezić Filipović. Rosa Yagan, koja je bila njegova žena i zadnja predstavnica tog plemena, u svojim intervjuima, koji su obuhvaćeni u spomenutoj knjizi, objašnjava život svojih sunarodnjaka, njihova vjerovanja, običaje i tradiciju.

Knjiga je objavljena na mnogim jezicima, engleskom, kineskom, a sada i na hrvatskom. Priča Rose Yagan je izvorna, autentična, bez literarnih tendencija. Iz nje progovara mudrost njezinih predaka, mitovi, legende, vjerovanja od davnine, ona vodi iskonskom ljudstvu, njegovim korijenima.

Rosa Yagan je “karika”, “most između jednog i drugog stoljeća”, kao što to autorica navodi, “prenositeljica kulture, između kanua, chalana i aviona, između vraćanja i moderne medicine, između legendi svojih dalekih predaka i religije misionara”, ona je posljednja svjedokinja pretkolumbovskih naroda i kulture na tom prostoru, prije kristijanizacije i kolonizacije, koje je zapadna civilizacija istrijebila stoji u opisu knjige.

Patricia Štambuk

Na prezentaciji knjige u Santiagu, javnosti se obratio i sam predsjednik Čilea, zbog osjećaja odgovornosti da se ispriča za masakr koji je njegov narod učinio nad Indijancima. Ne samo nad Yaganima, već i nad Onasima i Selk’nam Indijancima, nešto malo ostalo je Mapuche plemena, ali u Argentini su potpuno istrijebljeni.

Pravi raritet, vrh koplja koje je pripadalo Joseu Miličiću, zadnjem poglavici, pokazan je na splitskoj promociji knjige o Rosi Yagan. Donio ga je Frano Čekalović iz Ložišća, koji je na otocima na dnu Čilea imao rudnike ugljena, te koji se sprijateljio sa samim Miličićem.

Njegov je sin, Thomas Čekalović, najuspješniji entomolog hrvatskog podrijetla. Uz to, predstavljene su i kartoline Andrije Juričića iz 1904. godine, osnivača lista “Domovina”, koji je pisao kako misionari “krote” Indijance Ognjene zemlje.

Svijet Indijanaca privlači pažnju svugdje u svijetu, jer su oni, unatoč vjerovanjima da su živjeli primitivno, imali zdrav i častan odnos prema prirodi i zajednici, a njihovu baštinu moglo bi se uklopiti u današnji moderni svijet, koji je zaboravio poštovati onu silu koje je dio i koja ga je stvorila. A kada Hrvati svjedoče gašenju jedne takve civilizacije, ta činjenica za nas dobiva još interesantniju dimenziju za upoznavanje i istraživanje.

Hrvati i Maorke

Poznato je da su se Hrvati vrlo dobro uklopili u koju god zemlju da su došli. Npr. u Novom Zelandu su se bez predrasuda ženili Maorkama, a s domorocima su se snalazili bez problema.

200 pisaca, 10 akademika

Što se Hrvata u Južnoj Americi tiče, prva generacija koja je došla u Čile mučila se, no bila je svjesna važnosti školovanja.

Tako se naši ljudi nalaze u svim strukturama Čilea kao vrhunski intelektualci, imamo čak 200 pisaca, 10 akademika, brojne ugledne liječnike, arhitekte, umjetnike, drugi čovjek Parlamenta našeg je porijekla, imamo mnoge hrvatske klubove - kazala je Bezić Filipović.

Poznato je da su se Hrvati vrlo dobro uklopili u koju god zemlju da su došli. Npr. u Novom Zelandu su se bez predrasuda ženili Maorkama, a s domorocima su se snalazili bez problema.

Ana Jerković

Slobodna Dalmacija, 28.02.2009.