Ruka
Ova ruka što iz kama niče
Nemušta je al bez priče nije
Ova ruka kaže ti da staneš
I pomno pogledaš na svoje ruke
Ona te poziva da odahneš
I zamisliš se nad svojim rukama
Loza i njene rozge
Ovdje je prisutan onajKoji po vjernom očitovanju reče
Az esam loza istinia a otac moj je vinogradar
I vsaku rozgu na meni a plod ne da ja ću otsjeći
Al onu koja rađa da polje bude bolje
Da slađi dar i plod veći
Čistim
Vi već ste čisti slovom istim koje vam glagoljah
Bacite zato tvari svoje u oganj ovog plama
Budite tako u meni a ja ću svakako u vama
Kao u onim što sam od iskoni koje voljah
Az esam loza
A vi ste
Grozje
Ovdje je prisutan onaj
Što spreman je uvijek na riječi na djelo
Gdje riječ je od prijeka lijeka
A djelo kao vrelo
Gvozje
On čeka me od vijeka
On čeka i vidim ga zacijelo
I silazim k njemu
Kroz to bijelo
Lozje
Sunčani hristos
Ni život ni smrt ne pripada meni
Ja sam tek onaj koji je u sjeni
Onog što u vremenu se
Ovremeni
Ovdje je prisutan onaj
Kome zavidješe crni zakonici
Objesiše ga u šesti čas onoga dana
Pred njegovim čudom zanijemiše žreci i vojnici
Kad veza ih za zemlju suncem svoga krsta
Raširivši ruke od prsta do prsta
On pobijedi
Smrt
Smrt ga tražaše al ne nađe ništa
Ne nađe ni kosti ni meso ni krvi
Ostao joj samo obris znameni i prvi
Put za nešto smrt zube nije imala
Gle kako sad bezglavo skače
Plače i rida očajna
I mala
Ni život ni smrt ne pripada meni
Ja sam samo onaj koji je u sjeni
Onog što mu smrt ne mogaše ništa
Onog što pretoči se u stub
Sunčani
Ja sam samo onaj što iz svoje jeseni
Iz zatoka tvari iz te tvarne muke
U ona daleka sunčana počivališta
Pruža
Ruke
Vrata
Ovdje smo još uvijek samo steći gosti
I trebalo bi već jednom preći u krug svjetlosti
Kroz neka uska vrata trebalo bi se vratiti
Iz tijela ovog golog u tijelo vječnosti
Kada se doskitah u ovo veče kasno
On mi reče a da ga ne pitah
Ja sam ta porta i kroz nju uđi u mene jako ja u tebe
On mi tako reče al gdje su usta brave gdje prst pravog ključa
za vrata u stepeništa goruća?
Pa tragom po travi zato i tražim u glavi tako ključ
taj plavi
Kroz cvijetja proljetja kroz kose smrti tražim ušće
u te zelene dveri
Zađem u mrave u bilje u privide u zbilje Tažim
i nađem
Al od ruke moje do ključanice kto tu strogu istragu
iznevjeri?
Sa ove mračne strane vrata nadire vjetar hudi
razdire vjetar ludi
Ostavljam sestru i brata ostavljam oca i majku
između zvijeri i ljudi
Da sebe budem našao u svom biću na putu svom
stubu sjaja
Kako ću kada u tom žiću da zgodim se u slovu
Što bi u otkriću?
On reče mitako kad ga za to i ne pitah
Uđi u mene jer ja sam ta vrata sjajna Pa sada
Bdijem sada gnjijem sada mrijem tako na ovom
dovratku
A vjetar vjetar vjetar
Ako su vrata iz riječi samo san ako su samo gatka bajna
Ja ipak neću više da se s vrata vratim
Ja opet hoću tamo da snim
Tu slatku
Gatku
Vijenac
Ovdje je prisutan onaj koji na moja usta tada reče
Kako se u ovo veče sva ostrva razbježaše
I gore se više ne nađoše
Jer je vrijeme blizu
I reče k tomu još veće
Da zbačena bi na zemlju otrovna guja aždahaka
Što zabludi vas svijet vasioni iz ždrijela svog mraka
Da čistih je malo na zemlju stalo da anđela nije ostalo
Pa teško onim koji žive na kopnu teško onima na moru
Jer opaka zvijer raširi krila i sakri zoru
Znajući da vremena ima malo
I kuga i rat i glad pa žvatasmo jezike svoje od bola
I davasmo ruke svoje i davasmo vrelu krv i srca gola
Ostavi zato oca i majku ostavi brata i sestru Oslobodi zato se
svijeta prezri njegov cvijet
Ostavi grad na ishodu ostavi grad na zapadu
Izgradi grad u sebi okreni lice svom gradu
Jer je vrijeme blizu
Želeći smrt al smrt je od nas bježala
Jer je vrijeme blizu
U nizu triju sila u svijetu snage stuba svjetlosti zrače
Sunce mjesec i savršen čovjek snage su makrokozma
On i djevica i um sred njih snage mikrokozma znače
Da carstvo nebesko je u nama treba da se zna
Da carstvo nebesko je van nas
Neka se spozna
I eto tako sva ostrva pobjegoše i gore se više ne nađoše
Sve zvijezde su nam se javile ali sve zvijezde zađoše
Pa kto čini nepravdu neka se još sveti
Jer je vrijeme blizu
Vas koji ste čisti sad mačem će da gone sa svakoga
stanka
I kao podvig hvaliće čas tvog mučkog
rastanka
Stog uzmi štit i oklop izvuci mač na svoje goniče
Kroz smrt uništi smrt uzdigni tako jedino žiće
Jer je vrijeme blizu
Pa neka otvori oči kto hoće da vidi
Neka otvori uši kto hoće sada da čuje
Jednim okom nek odmjeri i žali i hridi oko nas
Drugim nek zađe u sebe duboko da nađe svoj glas
Jer je vrijeme blizu
Četvrti jahač
Vrijeme je da se misli o vremenu
Jer trulež do besvijesti bazdi sa smrti gnjile
Vrijeme jest da se razmisli o vremenu
Jer velike vode na nas brode
Gle kaako deru i žderu njine vilne sile
Vrijeme jest ubo da se zamisli u vremenu
Jer vjetar hitri vjetar zmajeviti
Na nas će hudo danas da poleti
Vrijeme jest ubo da uđe se u ovo vrijeme
Jer vremena ima tako malo
I vremena neće više biti
Bbbb
1
Riječ je slika svega onoga što okolo sebe vidimo i
ne vidimo
Riječima se nekim divimo a nekih se riječi opet stidimo
One su se nastanile u nama i one su pobjegle od nas
One imaju svoj miris i boju
One su nemušte ili
Imaju
Glas
Neka krhka riječ se pennje veoma smjelo
Zracima tankim i zlatnim
Kao sićušna puzavica
Ona se vješto propinje
Od posnog kamena
Da sunčanog grma
I samog
Sunca
A neka se glavato i glasito
Šepuri da na vrh bunjišta
A znamo da njome je
Zauzet prostor
I više
Ništa
2
Kao niz brzu vodu nekada riječi dođu brzo i još brže odu
Ima ih koje dugo čekaju svoj sanjani čas
Ima ih što bezglavo jure svoju tjeskobu
Na bilo kakav dan i bilo kakvu slobodu
Riječ je tek tada riječ ako
Za nju i čulo steknemoNajgolemija je nekada ona
Koju i ne
Reknemo
Jedna te ista riječ
Nije ipak ista
Kada ulazi u
I izlazi iz
Ulišta
Riječi su zapravo sve i riječi upravo nisu ništa
(Pa i na one ovdje izrečene
Prašina je već gusta pala
I odvela ih na kolovoze
Do kala
I prašina ta još veće pada
Jer
Mada kazane tek sada
One u hipu postaju uvele i stare
I za njih više ne mare ništa
Ni gomile sa ulice
Ni žedna lica
Sjemeništa)
Ali se čeka nova riječ
3
Vlasnici ih u naramku nose i iznose kao svaku robu
Na teške tezge malih i velikih tragova trzana
Bajate su olinjale i jalove
Poput starih krzana -
Čim ih ugleda novo jutro
Čim ih dotakne
Bistro oko
Dana
(Izgleda da vrijede samo još neke male riječi
Od čije oštrine i gorčine nevidljive
Čovjek zatečen u gledanju
Počinje uporno da se pita
Da l' postaje manji
Il' postaje
Veći
Goleme one iz raznih bogoslavija
Metanisanja ili liturgija
Praznih slovoslovija
Bića su letargija
I bića
Poraznih
Prazno-Slovija)
4
Riječi su u svemu sadržane
Riječi su dakle sve ali i kao ograničenost su svega dane
Jedina je riječ koja se još čeka
Ona što valja da stigne iz iskoni Iz daleka
5
Ali smo netom čuli neke nove riječi
Ali smo eto čuli takve riječi od kojih
I kada su tiho rečene vaseljena ječi
Riječi o božjem prstu u sunčanom krstu
O gradu što valja ga sazidati u nama
O vinogradaru i njegovom vinogradu
O lozi plemenitoj i njenim vitim rozgama
Čuli smo riječ o žrecima i vječnim vijencima
O nekim uskim vratima pred našim trudnim nogama
Čuli o skrivenosti vinoj onih u debelim togama O logama krvi što
ih istraga crna proliva
Uz križ i kaležuz palež i pseći lavež
Ima novih riječi o novim i oštrim mačima
I čudnim štitima spasenja
Budnim za badce bludne
Za njima čtenija i
Bdenija
Čuli smo dakle riječi što nam umiju
Nešto novo reći
6
Čuli smo eto sada neke nove riječi
Kakve ranije još nikto
Govorio nije
Čuli smo riječi o hljebu nasušnome:
Da hljeba valja dati svakome
Koji ga treba
No neka se od sada zna da nije sve u
Hljebu ovome:
Neka se istina zna o hljebu
Inosušnome
7
Do nas stigle i kroz brenija
Ove riječi su stvorene
Za čista
Prenija
8
O govoraše glasom i glasnim i jasnim
Da ništa ni ikoga i niti od koga da ne krije
Od takve riječi kroz usahlost kroz oholosti ilasti
Procvjetaće iz pustih mladica zeleni jeleni mliječi
Ovako još nikto govorio ranije nije
Da svaka riječ je na ranu rečena
da rane liječi
On tako toplo i meko govoraše
Kao da blagodetna proljetna kiša romoraše
U pusti kakvoj kroz mrak mrkli i gusti
Na obali slanog mora kao u hramu
Na cesti kao na maslinovoj gori
Kad nigdje još zlatne zrake kad nigdje glasa
Ni pijetlu navještenom ni bilo kakvoj hori U kojo bi od riječi da
seUznemiri žiće
Ustalasa
Masa
On slovom svojim gorkim a ne mačem i kopljem
Učini se i žeteocem
I snopljem
On slovom svojim krči pute
I put otvori
Zori
9
Tako još nikto ovdje na zemlji govorio nije
Govori on nama dakle i smjerno i vjerno
I silno govori on nekada Kao da fijuče bičem
S medom i pelin daje nam u svojoj čaši
Nikada nas nikto ne časti takvim pićem
Silno nekada govori kao da fijuče bičem
To nas on samo bićem riječi
Plaši
I kad se slovom svojim on ponekad nasmije
Najtanjom zlatnom žicom iz tog smijeha
Nekad nas miluje
A nekada
Bije
Ovako još nikto
Govorio
Nije
10
Govoreći tako ja vam ne govorih sam od sebe ništa
To što vam glagoljah samo je moje tijelo i moja pišta
Ja rekoh vam riječ od drugog što je stekoh
Ja rekoh riječ tek onoga
koji je kroz mene
Rekao
Čuli smo eto sada njegove riječi
Kakve ne govoraše nikto prije
Zato blago nama
I zato jao
Nama
Jer tako još nikto
Govorio
Nije
To kroza nj progovori
Riječ
Sama
11
Pokušavah ovdje pronaći prave riječi o Riječi
Okušavah podobnu sliku naći za riječ čovjeka
Riječ o onome svemu što nas oko nas
Od iskoni tišti i što nas
Čeka
Kušah urezat slovo o Slovo
Što u nama vapije
I Vri/ti
Ne znađah ne umjeh
N kraju ništa
Ja
Ništi
12
(Na putu zadanom između zraka i mraka
Na putu tvoga znaka
Sumnjen i
Smušen
Ponovo se vraćam
Duboko
U sebe
Srušen)
13
Ja ne znam još uvijek dakle kako
Da oslovim Tebe
Pa ostah na svome hudome
Be i Be
Be i
Be
14.
(Bože
Oprosti mi
Što sam tek došao
Tamo odakle sam pun nade i pošao)
0 comments:
Objavi komentar