Vjetar u broju crnom kiša u mramorju
Usudna smjena godišnjih doba od bonog proljeća do proljeća
bonog
Kroz dane kroz godine kroz stoljeća hodimo za
suncem visokim kroz kamenje i šume ledenog gorja onog
S morom na grudima sa zorom u zjenama srljamo
slanom gorkomodrom morju
A zamke zamamne u znacima neba u toploj mahovini tla
i žutom žižku hljeba
Imenujemo tako stvari oko nas da nam zasvjedoče korake na rubu
ove oštre jave
Na povjerenje toplo one ostaju nijeme na zdušno one se
ravnodušno objave
Imenujemo pitamo bilje žarke ptice pitamo zovemo davne zvijeri
I u toj vjeri zato pravo i nemilice u lice zagledamo ljude
Predjele beskonačnog obzorja molimo da se iz hladnog besćutja
probude
Ronimo tajno tamnom maticom dana od juče
Omamljeni neizvjesnošću kraticom po dnevu ovom se skitamo
Pitamo mudrace nesigurne o tome šta s jutra biće
Zovemo tako između oblaka na sve strane svoje pravo biće
A samo u snu znamo za ono zlatno lišće
Tražimo vrijeme a ono za nas kao i da ne zna
Vrijeme što ni sebe ne primjećuje u grotlu bezdna
U ovom tijestu glasova opet šutnja svakako caruje svijetom
Pa hajde da ti se s tim cvijetom šutnje uputimo
U slutnji jednoj na iskonosku šutnju da i mi zašutimo
Skrhani konačno slomljeni u zemlji ovoj zelenoj grani
U kosti svoje ulovljeni u zemlji ovoj udomljeni
Da uputismo se strasno u zagrljaj sa svojim slatkim jadom
Kad sastati se nikad nećemo sa nade svoje svojim gradom
Da više nikakav glas se ini u tišini iskonskoj ne čuje
Samo ono zvono tišine nek se vine u meniČisto
Čisto od vatre stare teško od novog smisla
Ko vjetar kroz borja crna umorna
Ko kiša kroz mramorja smrti pokisla
Kroz nebo tek pred nama otvoreno-
Do zvijezda neka
Odjekuje
0 comments:
Objavi komentar