Samoća je poput kiše,
U večeri iz mora se diže,
Iz ravnica pustih i dalekih stiže,
Ide u nebo, gdje je uvijek ima.
I tek s neba pada po gradovima.
Pada prije nego svijetlost je izašla,
Kad ulice se okreću spram zore,
I kad se tijela sto nisu nista nasla,
Razočarano dijele puna mora,
I kada ljudi što od mržnje gore,
U postelji jednoj moraju da noće.
Tad dolaze valovi samoće...
0 comments:
Objavi komentar