Kakvih lakih i nježnih tjelesa
ima, bez boje,
nejasnih kao sjene,
koje ne možemo poljubiti,
već kao da usne položimo
na vjetar, na nešto
što prolazi i pričinja se.
I kakvih tamnih sjena
ima, tako tvrdih,
da nam njihov crni, mrzli
mramor nikad neće klonuti
od strasti u naručju.
I kako je teško ići
i vraćati se,
s ljubavlju u letu,
od tjelesa sjenama,
od nemogućeg usnama,
bez prestanka, nikad ne znajući
duša je li od mesa ili je sjena
od tijela, to što ljubimo,
da li je nešto. Strah nas je
da možda milujemo ništa.
Pedro Salinas
0 comments:
Objavi komentar