Čuješ li kako traže stvarnost,
raščupane, divlje,
one, sjene, što ih nas dvoje stvaramo
u ovom neizmjernom krevetu udaljenosti?
Već umorne od beskraja, od vremena
bez mjere, u anonimnosti,
ranjene golemom čežnjom materije,
hoće imena, granice, dane.
Više ne mogu
živjeti tako: na rubu
gdje umiru sjene, a to je ništavilo.
Pritrči, pođi sa mnom.
Pruži ruke, pruži im svoje tijelo.
Potražit ćemo za njih
boju, datum, grudi, sunce.
Neka otpočinu u tebi, budi njihova put.
Smirit će se njihova velika, nemirna pomama,
dok ih grčevito stišćemo
među našim tijelima,
gdje će naći hranu i spokoj.
Konačno će usnuti u našem snu
zagrljenom, zagrljene. I tako,
kad se odijelimo, kad se budemo hranili
samo sjenama, izdaleka,
one,
konačno će imati sjećanja, i prošlost
od mesa i kosti,
vrijeme njihova života u nama.
I njihov tjeskobni san
sjena ponovno će značiti povratak
u ovu tjelesnost, smrtnu i ružičastu,
gdje ljubav stvara svoju beskonačnost.
Pedro Salinas
0 comments:
Objavi komentar