Ostavi mi ovaj moj glas
kao što pampi ostavljaju
njene šikare želja
njene presušene rijeke
o stijene obješene.
Pusti me da živim kao zarđali čelik
bez pesnice dignute prema oblacima
ne želim znati za zavidnu slavu
s repom i rogovima od pepela.
Imao sam prsten od mjeseca
pružena u noći početkom jeseni.
Dadoh ga siromahu tako mladom
da su mu oči izgledale kao dva jezera.
Naposljetku utopih se, prijatelji.
Sada spavam gdje nema buđenja.
Ne znati više za sebe pomalo je tužno.
Daj mi gitaru da sačuvam suze.
Luis Cernuda
0 comments:
Objavi komentar