Sada praporcima zvekeću kola među granjem
sleđenih grobišta, krše staklasti šljunak.
Večer psičući zaziva niz zabate,
u napuštenim parkovima bunca siječanjski vjetar.
Tebe, golo tijelo, boji sjaj vatre; istežeš
tegobne udove, cjevanice, sažgane žljebove, kao da
spavaš. Sanjajući razumijevaš one zvukove, korak čovjeka
zgrbljena i crna na kolniku; sapa se puši
s njegova kljuseta. Slušaš ga kako je dalek , kako nestaje.
Onda, ljubimo nadalje: uživajmo, mi mladi ljubavnici,
ako se i spušta sjena na lica i mutan nas obuzima san.
Ako i ubijaju i viču ljudi u hladnim kućama,
zaboravimo zimu, o tople ruke, zajedno!
Ali koliko je tu tišine: čuje se samo vjetar kako grize oblake.
Uzalud bismo htjeli milost! Ledena noć
obuzet će naše obnažene duše, grane krhke na vjetru,
sjenovite glasove, tužaljke. . .
Ali ti se već dižeš, popravljaš
kosu naviklom kretnjom i gledaš Firencu kroz staklo.
Franco Fortini
0 comments:
Objavi komentar