Dok se odlazi nitko ne pita kamo se odlazi

Vinko Kalinić 06:51:00 0 comments Marija Čudina Poezija

Dok se odlazi nitko ne pita kamo se odlazi,
ali poslije će se pitati, poslije će se pitati,
poslije, poslije,
kad nostalgije procvatu iz obrnutog smisla cvijeta
što se ne daje nikome vidjeti,
poslije će se pitati sanjajući o onome, što je bilo u zoru,
što je bilo u sumraku, u duši koja samuje na žutom oknu,
sanjajući, kažem, sanjajući ovako kao što ja sanjam
između dva bolesna uzdaha i jedne besmislice svijeta.

Jest, svi koji odlaze odjednom će se pitati kao ja,
da, kažem, svi, sanjajući sjaj hostije i djetinjstva s fotografije,
i male mrave, koji viču s vrha nebodera,
sanjajući ugasle vulkane, mjesečinu, koja žudnjom vara,
sanjajući poslije svega svoju prevaru kako bludi između kiša,
kažem, svi, sanjajući jedan brod i jednu legendu o pustinji,
svi će se pitati ovako kao ja,
ne vjerujući više tajnama osmijeha, što se krije iza oltara,
ne vjerujući više bolu groba koji se iskopan nekome vraća,
ne vjerujući kao ni ti kao ni ja,
sanjajući samo žalost,
što simbolima nježnosti počinje samoubistvo,
jer ne htjede nitko da o njoj više pjeva,
al zato će se svi morati jednom pitati,
pitati zašto su otišli, pitati ovako kao ti, kao ja,
sanjajući na nekom pločniku, slikovnicu stare večeri,
i zelenu traku plijesni na bedrima i još ne vjerujući,
kao ti, kao i ja,
svi će se jednom nešto tajanstveno i dugo pitati.

Razlog, br. 3., Zagreb 1961.

Marija Čudina