Jednog dana opet bješe tu...
I našla ga je blijedog, slabe volje,
A kad on je pogledao nju,
Pomisli: ni meni ne ide bolje.
Uveče je odmah htjela poći
Prvim vlakom nekud u Tirol.
Ispočetka sjale su joj oči.
Kasnije se tužila na bol.
On joj kosu pogladi, al' sjeta
Obuze ga: "Čemu suze te?"
Minulih tad sjetiše se ljeta.
I k'o nekoć svršilo je sve.
Probudiv se još o ranoj zori
Bjehu tuđi jedno drugom. Draž
Naglo nesta. I svi razgovori.
Sve su riječi bile puka laž.
Rastanak se odigro u tuzi,
Na stanici. Već se spuštao mrak.
Tu im srca ležahu na pruzi,
Kojom začas, u noć krenu vlak.
Erich Kästner
0 comments:
Objavi komentar