Svi smo bili u sobama
Gdje ne bi mogli umrijeti, to su čudna mjesta i tužna.
Indijanci često stoje raširenih ruku na brežuljcima
U svitanje široko otvoreni Velikom Duhu
Ili klize vodom u kanuima ili stoka brsti zidove
Tamo daleko i bulji na nas očima naše djece
Ne tamo daleko ili muškarci voze
Posljednji željeznički klin koji se pretvara
U njihovim rukama u zlato. Ogromno zadovoljstvo postoji
U takvim prizorima, i mi smo sami s njime
Naposljetku. Uvijek ima plača
Među nama i netko uvijek provjerava
Ručni sat pokraj kreveta da vidimo koliko
Vremena nam je preostalo. Ništa ne može biti
Iz toga ništa ne moze biti
Od nas: od mene s jadnom tehnikom
Ili tebe što si zapečatila svoju utrobu
S prstenom zgrčene gume:
Iako smo došli zajedno,
Ništa neće biti od nas. No ne želimo
Odustati, jer smrt su pobjedili
Indijanci što se mole, udaljene krave
I opasni susreti koji premošćuju
Kontinent. Čovjek ne bi mogao nikad umrijeti ovdje
Nikad umrijeti, nikad umrijeti
Dok plače. Ljubavnice, draga
Vidjet ćemo se sljedeći tjedan
Kad budem u gradu. Zvat ću te
Budem li mogao. Molim te smiri se. Molim te nemoj.
O, bože, molim te nemoj više, ne mogu izdržati... Slušaj:
Učinili smo to ponovno i još smo
Živi. Sjedni i smij se,
Blagoslovio te Bog. Krivnja je čarobna.
James Dickey
0 comments:
Objavi komentar