Imenom me nazivaju. Isus."
(Martin Scorsese: Posljednje Kristovo iskušenje)
Ovih se januarskih dana navršava tačno dvadeset godina od smrti pjesnika Nikole Šopa. Šop je rođen u Jajcu (kao i SFRJ), umro je u Zagrebu (kao i Krleža). Krležinu i Šopovu smrt razdvojilo je tek nekoliko dana. Na kraju Razgovora s Krležom Predrag Matvejević prisjeća se i Šopovog sprovoda: "Sprovod mu je bio posve sirotinjski, u najljepšem smislu te riječi." Sic transit gloria mundi, tako bi to, po Matvejeviću, prokomentirao Krleža, na jeziku koji je Šop savršeno poznavao
Najljepša Šopova pjesma zove se Isus u posjetu kod nas. Ima ukupno pedeset i dva stiha: tačno koliko je sedmica u godini. Podijeljena je na dva dijela, označena rimskim brojevima. Prvi ima dvadeset, a drugi trideset i dva stiha; prvi se sastoji od tri katrena i jedne duplo duže strofe, a drugi ima šest (dakle, duplo više) katrena i također jednu strofu od osam stihova.
Mogla bi se sada načiniti jedna ozbiljnija analiza pjesme, stih po stih, na način na koji je, recimo, Brodski tumačio Audenove pjesme, no taj tekst ovdje nećete čitati. Šopova pjesma je nesumnjivo najljepši bosanski doprinos onome što bi William Blake prozvao Everlasting Gospel, imaginarnom muzeju najboljih kristoloških motiva u svjetskoj umjetnosti.
Jajački Second Coming Motiv Isusovog drugog dolaska postoji i u kršćanstvu i u islamu. Veliki inkvizitor Dostojevskog također varira tu temu. William Butler Yeats je jednu od svojih najpoznatijih pjesama prozvao Second Coming, a taj spoj pridjeva i imenice nije nepoznat ni fanovima grupe Stone Roses. Nema ipak ljepše i evanđelskije priče o drugom dolasku od spomenute Šopove pjesme.
Jer, nije Isus ni prvi put stigao u Rim ili Jeruzalem, stigao je u mali i uspavani judejski Betlehem. Zašto bi onda Isus morao drugi put doći u Damask ili Sevillu, zašto ne bi došao u Jajce? Zašto ne bi došao u bosanski mali grad/ nad kojim se nebo nisko uvijek muti/ Pod kojim prigušeno tutnji vodopad. U Jajcu će ga dočekati pjesnik i njegova sestrica, provozati ga konjskim kolima, kad bude pitao u kojoj je zemlji, odgovorit će mu: O Isuse, pa to je Bosna, ti to znaš, a onda će Isus od umora zaspati te će mu glava sneno padati naizmjenice na rame pjesnika i njegove sestrice. Kad se glava nagne, Isusu će oreol pasti na jedno uho i pjesnikova će ga sestrica morati vratiti na pravo mjesto.
Ovaj Šopov Isus savršeno korespondira sa doživljajem Isusa koji spaja neke od najvećih umjetnika dvadesetog vijeka. Spomenimo najprije Halila Džubrana, Leonarda Cohena i Martina Scorsesea. U svojoj knjizi Isus, sin čovječiji Džubran će ispisati osebujnu isusovsku varijaciju svog Proroka, koji je opet na izvjestan način varijacija Nietzscheovog Zaratustre, te tako donekle združiti Krista i onog koji se sam deklarirao kao Antikrist.
Cohen često spominje Isusa, no nigdje tako lijepo kao u svojoj prvoj uglazbljenoj pjesmi gdje kaže: Jesus was a sailor/ when he walked upon the water/ and he spent a long time watching/ from his lonely wooden tower/ and when he knew for certain/ only drowning men could see him/ he said: all men will be sailors/ then until the sea shall free them/ but he himself was broken/ long before the sky would open/ forsaken, almost human/ he sank beneath your wisdom like a stone.
Mogli bismo čak kazati da je Šopov Isus savršenija verzija Cohenovog; on nije almost, on je completely human.
I napokon Scorsese, koji genijalno filmski varira ionako genijalni Kazantzakisov roman. I najljudskiji filmski Isus: Willem Daffoe. Ima ljudi koji ne mogu čitati bez da u glavi zamišljaju likove. Ako ovog Šopovog Isusa treba nekako zamisliti - lik Daffoeov može biti dobar izbor. Ne treba ovdje zamišljati one sterilne plavooke face; Isus je čovjek i mogao bi reći: homo sum, humani nihil a me alienum puto - čovjek sam i ništa ljudsko nije mi strano. To je Isus iz Krležine Legende, pjesnik koji je plakao na mjesečini i kojem je ženska kosa bila draža od nebeske svile, a bijela i topla ženska koža važnija od crne hladnoće bogomolja; to je Isus koji je u krčmi pio sa Ilijom Ladinom; to je divni jevrejski mladić o kojem govori Semezdin Mehmedinović; to je najljepši i najplemenitiji simbol koji je čovječanstvo stvorilo, kako kaže Meša Selimović; to je Bulgakovljev Ješua Ha Nocri; to je Isus Williama Blakea koji gave no lessons of chastity; to je Isus iz onih sioranovskih sanjarija sirotih svetica; to je, jednostavno, Isus.
Šopov Isus savršeno korespondira sa doživljajem Isusa koji spaja neke od najvećih umjetnika dvadesetog vijeka. Spomenimo najprije Halila Džubrana, Leonarda Cohena i Martina Scorsesea
Sto deset maraka
Nema u bosanskohercegovačkoj književnosti pisca koji bi bio pozvaniji od Šopa da načini bosanskog Isusa. Zahvaljujući Šopu, neki jajački dječak neće jednom imati pravo postaviti ono pitanje iz famozne Stingove pjesme: Father, if Jesus exits, then how come he never lived here?
Miljenko Jergović napisao je nedavno da je Nikola Šop najmanji pjesnik našega vijeka. Usprkos tome, Šop je najveći bosanski pjesnik. Mogla bi se ovdje ustvari parafrazirati ona fraza Allana Tatea o jednoj pjesmi Emily Dickinson: "Ako riječ veliki znači išta u poeziji, Nikola Šop je veliki pjesnik." On možda nije veliki ako promatramo literaturu kao puku sociološku činjenicu, no u carstvu literature kao autonomnog segmenta svjetskog duha, Šop je neizmjerno velik. Small is beautiful, veli Denis de Rougemont, no u Šopovoj poeziji small je također i great.
Zanimljivo je uporediti likove sa novčanica od stotinu, odnosno deset konvertibilnih maraka u federalnim inačicama: Nikolu Šopa i Maka Dizdara. Dizdar je u posljednje vrijeme slavljen i hvaljen kao svojevrstan tvorac i bard nacionalne (bošnjačke) književnosti, kao literarni prorok bosanske posebnosti. Nikola Šop je pak puno manje pogodan za slične instrumentalizacije. A, ipak, obojica su pjevali o Bosni. No, Dizdar govori o junačkoj Bosni, o gnostičkoj Bosni, o krležijanskoj Bosni u kontekstu Fricovog eseja o bogumilskim mramorovima; Dizdarova je Bosna ona Bosna iz poznatih, toliko citiranih stihova: i posna i bosa i hladna i gladna i prkosna od sna. Dizdarova Bosna je zemlja ratova i teških riječi, kuća bitaka. Nikola Šop Isusu pokazuje onu blagu Bosnu, Bosnu iz blagovijesti, Bosnu sa kaldrmisanim čaršijskim drumovima. Bosnu šaši i štalica, Bosnu koja je kuća bitka. Dizdar se grozi stolice Petra i Pavla iz koje se kezi lik Đavla; Šopa ne zanimaju Vatikan, Papa, Petar i Pavle, on je sa Isusom - kako se to kaže - na ti, ne trebaju mu samozvani sljednici i tumači. Neko bi ovu razliku možda i geografski protumačio. Dizdar je pjesnik kamena na suncu, vrelih radmiljskih podneva i teških glomaznih mramorova. A Šop je, nasuprot njemu, pjesnik one prave starinske Bosne, onog bazena između Varcara i Visokog, Vareša i Vranice.
Treba u Sarajevu sjesti u autobus, zapucati čolićevskom rutom starim drumom ka Ilidži, pa preko Kobiljače, Gromiljaka, Kiseljaka, Bilalovca, Kaćuna, Busovače, Viteza, Travnika, Turbeta, starim vlašićkim putem otići do Jajca, a onda preko Donjeg i Gornjeg Vakufa te gore Vranice sići do Fojnice, a putem čitati Šopa. Treba putem gledati čiste planinske rječice i potoke, svijetle bjelogorične šume, bijele kućice uz cestu, stare crkvice i male džamije, drevna groblja i nekropole, uzorane njivice, probeharale šljivike, ljeskanje kukuruznih polja, stada ovaca i pastire s poslovičnim frulicama, i čitati Šopa. Tako je najbolje. A ako na tom putu čovjek u svitanju ili u sumraku vidi negdje u daljini konjska kola s tri putnika i s pognutom dugokosom glavom u sredini, pomislit će da vidi Isusa.
Vrijedi se na kraju podsjetiti i nekih faktografskih podataka iz Šopove biobibliografije. Rođen u Jajcu 1904. godine, gimnaziju pohađao u Banjoj Luci, studirao u Beogradu. Znalac klasičnih jezika dosta je prevodio sa latinskog, a napisao je i studiju Knjiga o Horaciju. Za vrijeme njemačkog bombardovanja 1941. godine skočio je s balkona i teško povrijedio kičmu te je ostatak života proveo vezan uz postelju. Objavio dvadeset i dvije knjige za života: od Pjesama siromašnog sina preko Isusa i moje sjene, Kućica u svemiru, Bosanskog Ivandana, dramske poeme Bosna šaptom pade do Na vrhu kugle.
Ova kratka notica koja bi se na internet-engleskom mogla prozvati bio u nekakvoj interjezičnoj igri može postati i epitaf Nikoli Šopu. Najkraći mogući epitaf za svakog čovjeka: bio. Dolje se možda još može dodati matvejevićevsko-krležijanski: Sic transit gloria mundi.
Muharem Bazdulj
BiH Dani, br. 239, 11. siječnja 2002.
0 comments:
Objavi komentar