S pravom, kada te napustiti mogoh,
Sad valima vičem, što se šumeć roje
Bijući o Alpe, dok jecaje moje
Nose vjetri gluhi mora Tirenskoga.
Nadam se, napušten od ljudi i boga,
Bačen u progonstvo protiv volje svoje
Iz lijepa kraja, gdje provodiš tvoje
Dane, uzdišući rad odsustva moga,
Nadah se, da će vrijeme, zgode dnevne
I hridi, kroz koje umorna me takla
Divlja ravnodušnost, zatim šume drevne
Bit okrepa srcu u tolikoj bijedi.
Ah, prazna nado! Ljubav i sred pakla
Besmrtna, moćna znat će da me slijedi.
Ugo Foscolo
0 comments:
Objavi komentar