Možda će me od tvog lijepog lica,
ljubavi, ostaviti dah i plava večer
isčeznut će kao muk unaokolo.
Bio je mekan snijeg tvojih koraka
a grad bijednih stovarišta
gasio je na dimnom nebu modri
odraz zidova. Govorila si mi
razgoljena do pojasa poput djevojčice
i daleko kao u snu, vidio sam gdje silaziš
mekanom stazom večeri i kako otvaraš sjenu.
Jedna riječ dovoljna je tvome srcu
i nitko za tebe sada, kada zrak
lista bademima, neće znati izraziti
muk što se bijeli od tvog daha.
Samo noć, koje mjesec jednako plovi
i mojim snima, zaustavljajući nebom
stabla, brežuljke i vjetar u čempresima.
U mlaku zaboravu, što ga istok
topi s dragim daljinama i hladovinom,
ja znam da ti pomaže dan, živiš
i zaboravljaš snove i moj glas.
Od tvoje sreće ostaje mi tek zrak,
prošlost ništavila, jedna riječ.
Alfonso Gatto
0 comments:
Objavi komentar