Odjednom - čekali smo poslije svađe,
Potišteni, oborivši oči, zanjemjeli,
Mrtvih vjeđa i prstiju, u beznadnoj
Očajničkoj nadi u opoziv riječi koja dijeli:
Dok se muk u sobi taložio nijemo,
Stazom naših misli došuljao nam se glas
Da se, tiho kao list kada pada,
Spustila sjena i svađa je pala među nas;
I dok sam se, u muku, divio s bolom
Tvojoj dubokoj, tragičnoj ljepoti što strada
Kao razdrte blijede latice od obijesnih ptica -
Toj žaljenoj i voljenoj ljepoti, odbačenoj sada;
Kad se sumornost trenutka zgusnula do kraja,
A vjera ugasla s nadom, i urotile se kiše
Da potresu strune naših srca u siva arpeggia,
I smjelosti nije u ljubavi bilo, pa ni želja više:
Zvuk vedrog gudačkog kvarteta se prosuo
Iz susjedove sobe tog trenutka
Istrgnuvši se iz tišine, tišine poput naše,
Kao neukrotiv pjev životnog vrutka
Što zvoni i kroz poraz; prenuvši se iz tuge,
Probuđeni iz bola od te žalosti još čišće,
Podigli smo oči koje pamte, pogledali se
Kroz radosne suze; a u mrtvo lišće
Sletio je, tiho kao prvi, još jedan list;
Nestala je sjena i smisao svađe tog trenutka,
Ustali smo uz te božanske zvuke,
Dodirnuh ti ruku i poljubismo se bez glasa.
Conrad Aiken
0 comments:
Objavi komentar