Kroz grudobran tvoj, Newstead, šuplji vihor huče,
Ti očinska dvorano, vičnosti što truni;
Sad kukuta i čičak smradovima muče
Vrtove mog doma što ružam bjehu puni.
Od plemenitih serdašca što hrabrošću zveče
Preko Europe do palestinske ravni,
Dokon grb i štit, sa svakim šumom što ječe
Jedini su tragovi, koji snivaju u tamni.
Zašto stari Robert ne izdigne iz zraka
Ratni vijenac notam svoje harfe, i kraj
Askalonskih kula ne probudi junaka?
Glazbi ruku njegovih udijeliše smrt kraj.
Još brojni junaci dolinom tom snatru;
Za dom svoj i kralja u zemljcu su pali:
Suze vaše zemlje zapališe vatru;
O hrabrosti vašoj govore anali.
Na marstonskom polju za svoga vladara
Četiri brata, u borbi, ispustiše duše.
Zališe zemlju sa krvlju, što je progara
I odanost svoju sa smrću prisegnuše.
Dusi heroja, zbogom! potomci vam viču;
Sa trona od predaka zadnji pozdrav dade.
Doma, il u divljini, sijećanja što niču,
Nova hrabrosti, žrtva potekla iz nade.
Makar pri rastanku oko zamuti suza,
Njegova narav, ne strah, to žaljenje budi;
Dok daljinama hoda, plač mu je muza,
I Očevā slava što u ušima gudi.
Ta slava i sjećanje, što još su mu sveti;
Uz obećanje zemlji što joj davno pruži,
Žive kao ti il poput tebe će mrijeti
Kad jednom se prah njegov sa tvojime združi.
Lord Byron
0 comments:
Objavi komentar