Kad je na ljeta mnoga trebalo,
plačuć nijemo i srca slomljenoga,
da se rastanemo,
bljedilo tvojih obraza i tvojih usana led,
jasno mi, jasno predskaza
nesretnih godina sljed!
Jutarnja rosa što pade ledena na me sa granja,
nagovještaj mi dade današnjih osjećanja.
Prekriži sve što reče, slavna si sad, al čime?
Stid me zbog tebe peče kada ti spominju ime.
Ja čujem, kad spomenu tebe, mrtvačka zvona i lako stresem se,
srce zazebe: zašto te voljeh onako?
I ne slute za nas dvoje oni što tebe su znali,
dugo će, dugo moje srce za tobom da žali.
U potaji smo se sreli, u šutnji sad jadujem dane,
što srce ti zaborav preli?
Što duh tvoj da me obmane?
Ako se ikad ja i ti na svijetu još sretnemo,
kako ću pozdraviti tebe?
Lord Byron
0 comments:
Objavi komentar