Večeras nema zvijezda
osim onih u sjećanju.
Premda, koliko ima mjesta sjećanju
pod obješenim svodom u sitnoj kiši?
Ima dovoljno mjesta
čak i za pisma majke moje majke
Elizabeth,
koja su dugo bila skrivena
u jedanom kutu našeg podkrovlja,
a koja su sada smeđa i krhka,
sklona rastapanju, poput snijega.
Kroz veličinu takvog prostora
koraci moraju biti otmjeni.
Sve visi na nevidljivoj bijeloj vlati.
Trese se poput krošnji breza na zraku.
I pitam se:
- "Jesu li tvoji prsti dovoljno dugi da mogu
svirati na starim tipkama koje ne odjekuju:
je li tišina dovoljno snažna
da vrati glazbu njenom izvoru,
i natrag, do tebe
pa opet do nje?"
Ipak vodio bih svoju baku za ruku,
kroz veći dio onoga što ne bi razumjela:
i tako posrćem. A kiša i dalje pada po krovu,
odzvanjajući kao nježan sažaljii osmijeh.
Hart Crane
0 comments:
Objavi komentar