Španjolac je u Oranu
dvorio s dva koplja kralja,
a srcem i cijelom dušom
Afrikanku jednu krasnu.
Plemenita bje i lijepa,
ljubljena i zaljubljena;
s njom je bio noću,
kada bi uzbuna objavljena.
Zeneta je tri stotine
bilo uzrok tom metežu,
jer štitovi u daljini
zasjali im pri mjesecu.
Od štitova tako dođe
znak do straža pritajenih,
straže vatri znak prenijele,
vatra zvona obavijesti.
A zvona će zaljubljenog
koji ču u zagrljaju
gdje uz trube i bubnjeve
vojnici se komešaju.
Ljubavna ga uzda drži,
a ostruga časti bode:
ne poći je kukavičluk,
ostavit je — nečasno je.
Držeći ga oko vrata
vidje kako mač priteže
pa kroz suze i uzdahe
njemu ove riječi reče:
"Id' u polje, gospodine,
nek moj krevet suze moče;
kad te nema, on će za me
biti moje bojno polje.
Obuci se, brzo pođi,
general već na te čeka,
mene si se nauživo,
a sad eto on te treba.
Možeš poć i neodjeven,
buduć plač te moj ne dira,
čelične su tvoje grudi,
služit će ti mjesto štita".
Videći Španjolac hrabri
koliko ga zadržava,
prozbori joj: "Gospo moja,
tako tužna, tako draga,
svoju čast i svoju ljubav
sačuvati da bih mogo,
na Maure idem tijelom,
a duša će biti s tobom.
Dozvoli mi, gospo moja,
da pođem u tvoje ime
i u tvoje ime tamo
sred polja da bitku bijem."
Luis de Góngora
0 comments:
Objavi komentar