Mene nije strla kosa,
bila sam u jutru rosa
što pije sunca žar.
Sad već nisam svjetska stvar,
nisam ruža niti kamen,
svjetao sam za te plamen.
Usta su mi bila nijema
ko ta bijela šuma kama,
nevidljiv i pust posvema
most je bio među nama.
Njim su išle duše, same.
Vapila bih, zvala sada,
ali glas moj opet pada
sa zelenog huma na me.
Gle križ se do križa niže.
Što mi pogled na te priječi?
Već se gube tvoje riječi,
daleko si, priđi bliže!
Tu si. — Iako do luke
korita ti smrti brane,
kao val sa druge strane
vraćaš se u moje ruke.
Na moj tamni grobni kamen
dade svijeću da mi sije,
krv joj uli, da je pije
i da raste crven plamen.
Krv svog srca. Samo toči!
Sjaj njen nek u svako doba
sja i tebi da do groba
ne lutaš u mrtvoj noći.
Noć proljetna kako mami!
Žudnje siktahu u tami,
ah, kako bih zadrhtala.
U mnoge sam noći bdjela,
u žilama krv je vrela,
ali nisam sve ti dala.
Ipak sam ti draga bila.
Tek čežnja kad zove, vapi,
srcu daje život, krila.
A slast kao rosa hlapi.
Kod mene su strane pisma,
posljednje ti riječi slijede;
sva su pisma bijela, čista,
ali riječi već su blijede.
Dugo bdjela sam nad njima.
Sada ne znam da ugušim
put iz grla jecajima
i čime da pisma sušim.
Nisi prišo, kad pospanac
sred svijeća sam u san pala,
tvoje ruže mi — o hvala! —
stavio u ruke stranac.
Gledah vrata puna nade,
nisi k mome lijesu stao,
nit u kratki pogreb, jao,
ni onda kad u grob pade
prva gruda. Svoje tuge
u samoću sobe uze,
vidjeh: tu si pio suze
cijele dane, noći duge.
Ah, sad znam da, kada crne
skrivene tišine dvori,
svijeća patnje dugo gori,
a vjetar je ceste trne.
Moje ruže, krilo moje,
noge moje, ruke snene,
usta i duboke zjene
i obraze blijede boje,
moje srce, prsa mala
uskoro će gristi crvi.
Kad posljednje kaplje krvi
crna zemlja bude sala.
Pomislit ću: mili, tu si,
s tobom se ta zadnja kaplja
moga tijela zemljom stapa
i reći ću: »Uzmi, uzmi!«
O, kako sam sama, sama!
Nije li to glas tvoj bio?
O kako je tijesna jama!
Zar si me zaboravio?
Tiho zovem te i jecam,
plačem, plačem bez pokoja,
jer te nema još te čekam
i samo sam tvoja, tvoja!
Još te čekam tu u grobu.
Svijet ti sreće dati neće,
i meni je mjesto sreće
dao patnju i tjeskobu.
Samo smrt slobode zor je:
tu ćeš naći sve što ljubiš,
vječnosti će vratit more
sve što ljubiš i što gubiš.
Samo moj si tu sred tame,
istom sada, dragi, vječan
gost tek ove grobne jame.
Budi sretan, sretan, sretan!
Alojz Gradnik
(Preveo Dubravko Ivančan)
0 comments:
Objavi komentar