Place Joachim-du-Bellay - Paris

Pridošlice, koji Rim tražiš sred Rima
i ništa od Rima u Rimu ne vidiš,
te palače stare, lukovi i zidi,
što ih motriš sada, to ime Rim ima.

Gledaj tu taštinu, što od sjaja osta
grada koji svijeta gospodar je bio:
svlada sebe jer je sve nadvladat htio
i plijenom vremena razornoga posta.

Znaj da Rim je Rimu spomenik jedini,
sjem Rima Rim nisu pobijedili ini.
Tek Tiber što k moru bježeći žubori

ostatak je Rima. Prolaznosti svijeta!
Ono što je čvrsto uništiše ljeta,
a ono što teče s vremenom se bori.

Joachim du Bellay
 
(Preveo Mirko Tomasović)

Mrzim Firentinca lihvarsku škrtoću,
mrzim prevrtljivost Sienaca ludih
i malu iskrenost genovljanskih ljudi,
mrzim Venecije lukavost i zloću,

poroke Ferrare ikojih bezbroj ima,
mrzim Lombardijce jer krše riječ danu,
mrzim Napuljaca gizdu pretjeranu,
mrzim tromost, nerad stanovnika Rima,

buntovnost Engleza, goropadnost škotsku,
nevjeru burgundsku, bahatost španjolsku,
površne Francuze, Nijemce vinopije;

mrzim neku manu u narodu svakom,
nedostatke svoje isto mrzim jako,
al znanje pedantsko vrh sveg mrsko mi je.

Joachim du Bellay
 
(Preveo Mirko Tomasović)

Liré, Francuska - Spomenik Joachim-u du Bellay-u

Sve što su Egipta dlijeta isklesala,
svi hramovi drevni, ona zdanja mnoga
korintskog, antičkog, jonskog, dorskog sloga
zidani dok grčka umjetnost je cvala,

sve što je stvoreno Lizipa vještinom,
ono čim je ruka Fidije, Apela
grad stari i drevni ukrasiti htjela
što zadivi samo nebo veličinom,

sve što je mudrosti imala Atena,
sva zlata Azije, sva bogatstva njena,
sva tajanstva ona što Afrika skriva

ovdje se vidjelo. O čuda li velog!
Živeć Rim je bio ures svijeta cijelog
a sad mrtav svijeta on grobnica biva.


Joachim du Bellay
 
(Preveo Mirko Tomasović)

Majko umjetnosti, oružja i sklada
dugo su me tvoje napajale grudi;
kao janje svoju što dojilju žudi,
gaj i spilje punim imenom ti sada.

Ako me djetetom priznala si nekad,
što se ne odzoveš, o okrutna mati?
Francuska, Francuska, glasu mom odvrati,
al leleku samo odgovara jeka.

Međ vucima divljim lutam poljem jadan,
već ćuteći zimu od koje dah hladan
drhturavom jezom kožu mi ledeni.

Ina tvoja janjad dosta paše ima,
nju ne plaše vuci, vjetrovi i zima;
najgori u stadu zar kob je bit meni?

Joachim du Bellay
 
(Preveo Mirko Tomasović)