… U Kislovodsku su svi okolo čitali Ljermontova. Činilo se da je sam zrak bio prožet njegovim stihovima. Puno kasnije trudila sam se prenijeti taj čudni osjećaj u katrenu o demonu.
"Kao Vrubelj naš nadahnuti
mjesečevo svjetlo je taj profil crtao.
I ispričat će vjetar blaženi
to što je Ljermontov zatajio."
To je bilo čudno zagonetno biće - carsko-selski leib-husar, koji je živio na Kolpijskoj ulici i putovao u Peterburg kočijom, zato što se njegovoj baki činila opasnom željeznica, iako joj se nisu činili opasnima prvi redovi gdje je, usput govoreći, bojnik Ljermontov za svoju ledenu hrabrost zaslužio zlatno oružje.
On nije vidio carskoselske parkove s njihovim plotunima, kameronama i lažnom gotikom, zato je primijetio kako "kroz maglu kremeni put blista".
On je ostavio bez pažnje znamenite petergofske fontane da bi, gledajući Markizovu baru, zamišljeno izustio: Bijeli se jedro usamljeno…
On možda štošta nije čuo ali je tvrdo zapamtio da je "pjevala rusalka nad tihom rijekom, puna nepojmljive žudnje…"
On je oponašao u stihovima Puškina i Byrona, ali zato već cijelo stoljeće svi oponašaju njega. I posve je očito da je to nemoguće, budući da on vlada onim što glumci zovu "stotom intonacijom".
On je ostavio bez pažnje znamenite petergofske fontane da bi, gledajući Markizovu baru, zamišljeno izustio: Bijeli se jedro usamljeno…
On možda štošta nije čuo ali je tvrdo zapamtio da je "pjevala rusalka nad tihom rijekom, puna nepojmljive žudnje…"
On je oponašao u stihovima Puškina i Byrona, ali zato već cijelo stoljeće svi oponašaju njega. I posve je očito da je to nemoguće, budući da on vlada onim što glumci zovu "stotom intonacijom".
Njega riječ sluša kao zmija krotitelja: od skoro uličnog epigrama do molitve.
Riječi koje je rekao o zaljubljenosti nemaju ravnih ni u kojoj poeziji svijeta.
To je tako jednostavno, tako neočekivano i tako bezdano:
Riječi koje je rekao o zaljubljenosti nemaju ravnih ni u kojoj poeziji svijeta.
To je tako jednostavno, tako neočekivano i tako bezdano:
"Ima riječi – čije značenje
ili je tamno ili ništavno,
ali ih ravnodušno
ne možete slušati".
Da je napisao samo tu pjesmu opet bi bio velik pjesnik.
Ja ne govorim sad o njegovoj prozi. On je tu prestigao samoga sebe za sto godina te u svakoj stvari ruši mit o tome da je proza – dostignuće samo zrelog uzrasta. Čak i to što se drži nedostupnim za velike liričare – teatar – on je pokorio.
Taj mladi čovjek umro je s ugledom zlog podsmješljivca, a nije li on 1829. godine napisao ove jednostavne, dobre, dirljive i uopće ne dječje, unatoč petnaestogodišnjem autorovu uzrastu, riječi o prijateljstvu:
"Ja sam mislio u svijetu nema prijatelja,
nema prijateljstva nježno postojanog
i velikodušnog i jednostavnog;
Ali ti se pojavio, goste nezvani,
i opet mi vratio spokoj!
S tobom se osjećajima slijevam,
u riječima veselim sreću pijem…"
Poslije pjesnikove smrti njegovo ime i životopis bili su okruženi milijim srcu malograđanskim sumrakom.
Ali do danas, ne samo grob nego i mjesto njegove pogibije, puni su visokog sjećanja o njemu.
Čini se da nad Kavkazom lebdi njegov duh i doziva se s duhom drugoga pjesnika
Ali do danas, ne samo grob nego i mjesto njegove pogibije, puni su visokog sjećanja o njemu.
Čini se da nad Kavkazom lebdi njegov duh i doziva se s duhom drugoga pjesnika
"Tu Puškinu izgnanstvo započe
i Ljermontovu skonča se izgnanstvo".
