Ludovico Ariosto (Reggio Emilia, 8. rujna 1474. - Ferrara, 6. srpnja 1533.), talijanski renesansni pjesnik

Pisao je latinske i talijanske stihove, renesansne komedije i društvene satire, no životno mu je djelo veliki viteški ep Bijesni Orlando, zamišljen kao nastavak nedovršena Boiardova spjeva Zaljubljeni Orlando (1506.), u kojem Ariosto oživljuje fantastični srednjovjekovni viteški svijet i pretvara njegove legendarne junake u moderne ljude, sa strastima i osjećajima renesansnog čovjeka. Djelo nema ni jednog glavnog junaka, ni jedne glavne radnje, već opisuje ljubav, gospe, borbe, vitezove, odnosno junake i zbivanja vezana uz imaginarnu saracensku opsadu Pariza u doba Karla Velikoga, te u nizu glavnih i sporednih radnji razvija raskošnu sliku života u kojoj se nerazdruživo isprepleću mašta i realnost, prošlost i sadašnjost. Ep odiše životnom radošću, protkan je finim humorom, pisan s dubokim razumijevanjem za čovjeka i njegove slabosti, te - mada mu nedostaje organsko jedinstvo kompozicije - predstavlja vrhunsko dostignuće talijanske renesansne epike. Ispjevan je u savršenim stancama (strofama od 8 rimovanih jedanaesteraca), a u završnoj redakciji sadrži 46 pjevanja.

Sadržaj Bijesnog Orlanda

Radnja spjeva nastavlja se na mjestu gdje je Boiardo zbog smrti prekinuo svog Zaljubljenog Orlanda, tj. Saraceni su po porazu franačke vojske na Pirenejima dospjeli do Pariza, gdje su se oko Karla Velikoga okupili u obranu kršćanstva i mnogi drugi europski vitezovi. U složenoj strukturi epa, u kojem se spajaju motivi iz srednovjekovne junačke i viteške epike (karolinški i bretonski coklus) te elementi preuzeti od klasika rimske književnosti, radnja se uz mnogobrojne samostalne epizode razvija na tri osnovna plana: borba Saracena i kršćanske vojske Karla Velikoga, ljubav Orlanda prema Angeliki koja završava nesretno po naslovnog junaka te on od tuge pomahnita saznavši da je ona pošla za Saracena Medora, i konačno brakom okrunjana ljubav Bradamante i Ruggiera, rodonačelnika ferrarske obitelji d'Este, zaštitinika Ariostovih.

Djela:
- "Bijesni Orlando"
- "Komedija o škrinji"
- "Zamjenjivanja"
- "Negromant"
- "Lena"
- "Studenti"

(Reggio Emilia, 8. rujna 1474.
- Ferrara, 6. srpnja 1533.)
talijanski renesansni pjesnik

 Od spavanja do smrti je mali put.

Biografija



Pjesme:
Kad ljepotu
Sretni zatvor
Bijesni Orlando

Orlando furioso

Kad ljepotu, ljupkost i vrlinu
vašu mi oko ili misao gleda,
slična se gospo, vama naći ne da.
Osjetim tad da čudesno se vinu
u letu ljubav što sveđer samnom stoji:
želju mi nosi sobom, pa se boji
slijedit je u visinu
ufanje moje, jerbo mu se čini
prestrm i predug put k toj visini.

Ludovico Ariosto

Zatvore sretni, ljupki, gdje me stavi
Dušmanka moja i slatka i lijepa,
Al ne rad srdžbe što joj srce cijepa,
Već radi milosti i nježne ljubavi;

Zatvori drugi, kad ih se zabravi,
Stuže, a moj mi radost i okrepa:
Ne čekam suca od zakona slijepa,
Ni smrt, ni muke, nego život pravi;

Već blagi doček, vrele zagrljaje,
Riječi, što đem ih nikakav ne sputa,
Igru i šalu, milovanje milo;

Vatrene dane, slatke poljubljaje
Tisuću tisuć, tisuć, tisuć puta -
Sve da ih zbrojim, malo bi ih bilo.

Ludovico Ariosto

1

Le donne, i cavallier, l’arme, gli amori,
le cortesie, l’audaci imprese io canto,
che furo al tempo che passaro i Mori
d’Africa il mare, e in Francia nocquer tanto,
seguendo l’ire e i giovenil furori
d’Agramante lor re, che si diè vanto
di vendicar la morte di Troiano
sopra re Carlo imperator romano.

2

Dirò d’Orlando in un medesmo tratto
cosa non detta in prosa mai, né in rima:
che per amor venne in furore e matto,
d’uom che sì saggio era stimato prima;
se da colei che tal quasi m’ha fatto,
che ‘l poco ingegno ad or ad or mi lima,
me ne sarà però tanto concesso,
che mi basti a finir quanto ho promesso.

3

Piacciavi, generosa Erculea prole,
ornamento e splendor del secol nostro,
Ippolito, aggradir questo che vuole
e darvi sol può l’umil servo vostro.
Quel ch’io vi debbo, posso di parole
pagare in parte e d’opera d’inchiostro;
né che poco io vi dia da imputar sono,
che quanto io posso dar, tutto vi dono.

4

Voi sentirete fra i più degni eroi,
che nominar con laude m’apparecchio,
ricordar quel Ruggier, che fu di voi
e de’ vostri avi illustri il ceppo vecchio.
L’alto valore e’ chiari gesti suoi
vi farò udir, se voi mi date orecchio,
e vostri alti pensieri cedino un poco,
sì che tra lor miei versi abbiano loco.

5

Orlando, che gran tempo innamorato
fu de la bella Angelica, e per lei
in India, in Media, in Tartaria lasciato
avea infiniti ed immortal trofei,
in Ponente con essa era tornato,
dove sotto i gran monti Pirenei
con la gente di Francia e de Lamagna
re Carlo era attendato alla campagna.

Ludovico Ariosto

Orlandov ljubavni bol

Umoran sjaše; Brigliadora uze
iskusno momče, da se o njime brine.
Skinu mu oklop i zlatne mamuze,
i čisti spremu kad je vitez skine.
Bez jela leže; jer ga bol obuze,
sit tuge samo želi da počine.
To bješe uprav kuća gdje ranjeni
doživi Medor doživljaj medeni.

Mir vitez traži, al´ga ne nalazi
Već svuda mrske natpise opazi,
što kliču s vrata i svakog prozora.
Kad pitat želi, riječ mu ne izlazi.
Jer strah ga svakog jasnog odgovora,
nesvjesno želi u magli ostati,
jer će mu tama manju bol zadati.

Mala mu korist od varke i sjene,
jer kad ne pita, sve okolo zbori.
Videć ga pastir duše potištene
i bol mu želeć ublažit, prozbori:
priča mu priču o ljubavi žene
lijepe i momka, o kojoj govori
svak tako rado, a radije sluša,
i baš ga s tim raspoložit kuša:

Kako na molbe lijepe Anđelike
u svoju kuću on donije Medora;
kako mu ona rane prevelike
u malo dana izvida,al´gora
nju rana dopa ljubavi velike;
kako od male varnice prijegora
cijelo joj srce silan požar prože
i planu tako, da spati ne može.

Kćer najvećega od Levanta kralja
ne pazeć više ni tko je ni što je
žena tog bijednog pješačkog grmalja
u svojoj silnoj ljubavi postaje.
Da svoju priču svrši kako valja
Na kraju pastir po dragulj pošalje,
što Anđelika na dar mu ga dala,
za gostoprimstvo da mu bude hvala.

Zaključak taj je ko sjekira bio,
s kojom mu Amor propalica grubi,
kad ga do sita mlatio i bio,
zamahom jednim i glavu odrubi.
Zalud je Orland svoju tugu krio
kad bol sve jače srce mu probudi
i sam mu oči proplakaše,
a hoće-neće usne projecaše.

Kad tako uzde bolima popusti
(u tuzi sama ostave ga ljudi)
Iz zjena potok suza mu se spusti
niz tužno lice na umorne grudi:
al´krevet mu je od koprive grđi
a od kamena tvrdoga još tvrđi.

U toj mu teškoj muci na um pade,
da tu gdje leži, na istoj postelji,
neharna žena stoput se predade
svog ljubavnika i žudnji i želji.
S kreveta svoga hitrije ustade
no seljak, kad se na travi kobelji
pred san, te zmiju pod sobom osjeti;
on s većom mržnjom s perine odleti.

Najednom strašno mrzak mu postane
taj krevet, kuća, pastir i pobježe,
ne čeka dana ni zoru da grane,
a ni da mjesec sa planine leže:
oružje zgrabi, svog konja popane,
bježi u šumske najcrnje gusteže,
i kad sam osta, ljutu bol iskali
urlajem, krikom, što kroza nj provali.

Plakat i vikat nikad ne prestade,
danju ni noću nigdje nema mira,
od grada bježi, u selu ne stade,
po šumi luta, ležaje ne bira.
Čudi se otkud glava mu postade
šumeća česma, što iz svog izvira
uzdahe baca i snosit ih kako
još može, plače i zbori ovako:

“Uzdasi, ovi znaci moga jada
uzdasi nisu, uzdah takav nije.
Prestane uzdah katkad, a ne pada
u mojim grudima tuga; to ih vije
Amor, što gori u mom srcu, kada
krilima svojim oko vatre bije.
Amore, kakvim čudom ti navališ
u vatru krilom, da ga ne zapališ?

Ja nisam onaj, što se, da sam, čini;
Orland je mrtav, pod zemljom je sada.
Njegova gospa taj zločin učini,
vjerom mu krenu, ona smrt mu zada
ja duh sam njegov, što po pomrčini
tog pakla luta i odijeljen strada,
da sve što osta bude u toj sjeni,
ko primjer svakom ko vjeruje ženi.“

Ludovico Ariosto