Piše: Milan Milišić
Petoga listopada godine 2001. navršilo se točno deset godina od tragične smrti Milana Milišća. Poginuo je u pedesetoj godini života, na terasi svog dubrovačkog stana na Pločama, kao prva civilna žrtva srpsko-crnogorskog napada. Pomisao na simboličku težinu te smrti neizbježna je. Milišić je, međutim, ostao živim piscem, ne samo kroz svoje za života objavljene radove i zbirke poezije — neke od njih iznova iščitane, kontekstualizirane i vrednovane — nego i kroz niz prvi put objelodanjenih djela, pjesničkih i esejističkih, ekstrahiranih iz njegove bogate zaostavštine. Pisac izuzetne akribije, perfekcionist sklon beskrajnom brušenju misli, jezika, forme, Milišić je brojne svoje uratke ostavio u stanju mirovanja i čekanja: na pravo vrijeme, na pravi povod, na završni akcent. Smrt je, na neki način, sve te razloge čekanju izbrisala, a »novi« Milišićevi radovi, po općem sudu stručne javnosti, kvalitetom i bogatstvom konotacija nisu ispod razine onih čiju je završnu redakturu osobno obavio. Dapače, slika o Milišiću pjesniku i esejistu, fenomenologu i britkom kritičaru društva u kojem je živio, upotpunjena je i obogaćena novim dimenzijama. Matičino je Kolo svoj prinos tom ponovnom »otkrivanju« Milišića dalo prvotiskom triju njegovih eseja na dubrovačke teme (br. 3, 1998), a sada mu se ponovno vraća, kroz tekstove prisjećanja i svjedočenja što su ih o Milišiću ispisali njegovi prijatelji i suradnici Vedran Benić, Tonko Maroević i Davor Mojaš, te kroz izbor eseja što ih je na dubrovačko-mediteranske teme Milišić objavljivao u Lausu, listu omladine Dubrovnika. Kontekstualizacija po časopisima raspršenih Milišićevih eseja pokazala se, naime, na primjeru zbirke eseja Otoci (Durieux, Zagreb, 1997) dragocjenom za poznavanje i valoriziranje njegova opusa, a LAUSarije su nam se učinile još jednim važnim djelićem tog Milišić-mozaika. Vezan uz Laus kao suradnik i urednik (1973/74), Milišić je, svojim pisanjem, bio zaštitnim znakom tog lista, nekom vrstom njegove (i u tom trenutku, dubrovačke) samosvijesti. Dade se otuda shvatiti žestina kojom su se strukture vlasti i pripadajućih joj glasnogovornika i poslušnika obrušile na Milišića kada se u broju 63, izašlom uz Dan oslobođenja Dubrovnika, godine 1982, usudio dodirnuti u tabuizirani kompleks Dakse i strijeljanja što su ih na tom otočiću, u jesen 1945, izvršili partizanski oslobodioci. Uz taj tekst — Život za slobodu — donosimo u ovom broju Kola i Pometovo pismo Lausu, neobjavljenu Milišićevu (i tipično milišićevsku) repliku na progone koji su ga slijedili.
