Zaogrnuv tamni plašt
Čekat ću osvitak dana.

I poći zatim na pute daleke:
Kroz dozrela polja i livade zelene,
Preko voda, planina, dolina,
Do devetoga brda.

A sunce još neće
Planuti na mene!

No kad stupim na vrh,
Izaći će sunce, veliko, sjajno,
I zaliti mene, Vječnoga Bježača,
Srebrnim i zlatnim zrakama.

Pružit će se moja sjenka
Duboko.

Stajat ću na vrhu dugo, dugo, dugo.

Sunce će me milovati blagim rukama,
A ja ću biti na vrhu sam.
Zaviknut će grlo moje Suncu:
Pobijedio sam mrak,
Savladao sam žalost...
Sad sam radostan, jak.
Vječan sam kao i ti, Sunce!

Najzad ću početi da se spuštam, lagano,
S vrha u dolinu.
Sunce će me pratiti neprestano.

Moja će sjenka bivati sve manja,
Sve tanja;
Nestajat će me, polako, u dolu.

Pa ću se okrenuti vječitom Suncu
I pogledati na vrh:
Ugledat ću Drsgoga Čovjeka
Gdje ide mojim stopama;
Čovjeku ću se nasmijati,
A Suncu šapnuti, malen:
Tko može s tobom, Sunce?

Nestat će mene
I moje sjene

U dolini mraka.

Dragutin Tadijanović

Ja se ne volim ni s kim tući
I nikad neću da dotaknem
Kad me nagovaraju i kažu:
Ne smiješ dodirnuti njegovo uho.

Kad nas učitelj pusti iz škole
Najprije idemo svi u redu,
A poslije, čim nas ne vidi više,
Tuku se s onima iz drugog sela.

Ja ne volim o tome ni govoriti.
Meni je najdraže kad idemo kući
A netko vikne: Tko će bit magarac?
Ja onda kažem: Metnite na me torbe!

I svi na moja ramena povješaju.
A meni nije teško, jer znam da nosim
I Jelinu torbu. Mogao bih za nju
Da nosim, sigurno, trideset i tri torbe.

Al nikom ne bih priznao da sve nosim
Zbog Jele!... Koji možda o meni misli da sam
Magarac pravi, znam: vara se, i ne zna...
Magarac, to svi već znaju, imade dugačke uši.


Zagreb (Runjaninova ulica 4), 23. srpnja 1935.

Dragutin Tadijanović

U desetom selu

Živi Antuntun.

U njega je malko

Neobičan um.

On posao svaki

Na svoj način radi:

Jaja za leženju

On u vrtu sadi.

Kad se jako smrači,

On mrak grabi loncem.

Razlupano jaje

On zašiva koncem.

Da l` je jelo slano,

On to uhom sluša.

A ribu da pjeva

Naučiti kuša.

Na livadi tjera

Bicikl da pase.

Da mu miše lovi

On zatvori prase.

Guske sijenom hrani,

Snijegom soli ovce.

A nasadi kvočku

Da mu leže novce.

Kad kroz žito ide

On sjeda u čun.

Sasvim na svoj način

Živi Antuntun.

Grigor Vitez

(Foto: Vinko Kalinić)

Ima dječaka
I djevojčica ima
Umišljeni su
I zaista teško je
Družiti se s njima.
Ima dječaka
I djevojčica ima
Kažeš im, pokažeš im,
I opet ne možeš ništa
Dokazati njima.
Ima dječaka
I djevojčica ima
Tvrdit će
Da usred ljeta
Strašna je zima
Ima dječaka
I djevojčica ima
Koji uvijek misle
Da i zvijezde
I sunce
I oblaci
Pripadaju samo njima.

Mladen Kušec