Prikazani su postovi s oznakom Canções (português). Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Canções (português). Prikaži sve postove
Eu te gosto, você me gosta
desde tempos imemoriais.
Eu era grego, você troiana,
troiana mas não Helena.
Saí do cavalo de pau
para matar meu irmão.
Matei, brigamos, morremos.
Virei soldado romano,
perseguidor de cristãos.
Na porta da catatumba
encontrei-te novamente.
Mas quando vi você nua
caída na areia do circo
e o leão que vinha vindo,
dei um pulo desesperado
e o leão comeu nós dois.
Depois fui pirata mouro,
flagelo da Tripolitânia.
Toquei fogo na fragata
onde você se escondia
da fúria do meu bergantim.
Mas quando ia te pegar
e te fazer minha escrava,
você fez o sinal da cruz
e rasgou o peito a punhal…
Me suicidei também.
Depois (tempos mais amenos)
fui cortesão de Versailles,
espirituoso e devasso.
Você cismou de ser freira…
Pulei muro de convento
mas complicações políticas
nos levaram à guilhotina.
Hoje sou moço moderno,
remo, pulo, danço, boxo,
tenho dinheiro no banco.
Você é uma loura notável,
boxa, dança, pula, rema.
Seu pai é que não faz gosto.
Mas depois de mil peripécias,
eu, herói da Paramount,
te abraço, beijo e casamos.
Carlos Drummond de Andrade
Eu era grego, você troiana,
troiana mas não Helena.
Saí do cavalo de pau
para matar meu irmão.
Matei, brigamos, morremos.
Virei soldado romano,
perseguidor de cristãos.
Na porta da catatumba
encontrei-te novamente.
Mas quando vi você nua
caída na areia do circo
e o leão que vinha vindo,
dei um pulo desesperado
e o leão comeu nós dois.
Depois fui pirata mouro,
flagelo da Tripolitânia.
Toquei fogo na fragata
onde você se escondia
da fúria do meu bergantim.
Mas quando ia te pegar
e te fazer minha escrava,
você fez o sinal da cruz
e rasgou o peito a punhal…
Me suicidei também.
Depois (tempos mais amenos)
fui cortesão de Versailles,
espirituoso e devasso.
Você cismou de ser freira…
Pulei muro de convento
mas complicações políticas
nos levaram à guilhotina.
Hoje sou moço moderno,
remo, pulo, danço, boxo,
tenho dinheiro no banco.
Você é uma loura notável,
boxa, dança, pula, rema.
Seu pai é que não faz gosto.
Mas depois de mil peripécias,
eu, herói da Paramount,
te abraço, beijo e casamos.
Carlos Drummond de Andrade
No negro abismo do universo
Nossos dias são obscuros, como carvão
Como a ansiedade – duro sedimento
Pães da terra tocam uma triste canção:
Originários do início, do exílio para o exílio
Não há paz que acalme nossas almas
Todas as aparências, todas as criaturas e todas as coisas
Revestidas na terra – tudo aparenta sujeira! –
Tudo diminuto desaparece, é tudo lama
Somos viajantes sempre a bordo:
Por vezes, satisfeitos
Esmagados em outros momentos
- Mentimos numa beirada esmagados como vidro
Onde reside o sentido de tudo isso,
Onde está o propósito
Quando tudo se esfacela
Quando o nosso destino é tão frágil?
Noites que nos pertencem como os dias também
Manhãs e tardes – igualmente
E sozinhos estamos acorrentados
Em obscura premonição
Que, talvez, só o amor com a sua beleza
Às vezes pisca e toma brilhantemente
A luz que queima através de nossa existência
Talvez apenas o pensamento que engana
Confira sentido a nossa inquieta substância
Vinko Kalinić
(Traduzido para o Português
Bernardo Almeida, Salvador, Brasil)
Slutnjama okovani
U provaliji crnoj ovog crnog svemira
dani su naši crni, kao ugar
kao uzburkani talog nemira
zemlja diše, tužnu pjesmu svira:
od iskona do iskona, od izgona do izgona
dušama našim nema mira
sve pojave, sva bića i sve stvari
u disanju zemlje – sve prljavim se čini! –
sve se gubi, sve nestaje, sve se kvari
mi putnici smo, što su vječito na putu:
ponekad smo sretni, a ponekad skršeni
- razbijeni ko staklo ležimo u kutu
gdje smisao je svega, svemu gdje je svrha
kad sve je tako lomno,
kad sudbina naša tako je krhka?
noći su naše, naši su dani
naša jutra, večeri naše, i mi smo sami
crnom slutnjom okovani
i možda tek ljubav svojom ljepotom
kadikad bljesne i vedra ponese
užarenu svjetlost našim životom
možda tek njena varljiva misao
nemirnom bivstvu podari smisao
kao uzburkani talog nemira
zemlja diše, tužnu pjesmu svira:
od iskona do iskona, od izgona do izgona
dušama našim nema mira
sve pojave, sva bića i sve stvari
u disanju zemlje – sve prljavim se čini! –
sve se gubi, sve nestaje, sve se kvari
mi putnici smo, što su vječito na putu:
ponekad smo sretni, a ponekad skršeni
- razbijeni ko staklo ležimo u kutu
gdje smisao je svega, svemu gdje je svrha
kad sve je tako lomno,
kad sudbina naša tako je krhka?
noći su naše, naši su dani
naša jutra, večeri naše, i mi smo sami
crnom slutnjom okovani
i možda tek ljubav svojom ljepotom
kadikad bljesne i vedra ponese
užarenu svjetlost našim životom
možda tek njena varljiva misao
nemirnom bivstvu podari smisao
Vinko Kalinić
Sentados e contrários, um e outro, o mar e eu
Desencontrados – incompreendidos mutuamente
Entre nós não há nada além da neblina a nos incomodar
De todo o coração - honestamente
E é isso tão pouco
Nada que nos divida em dois mares
Igualmente azuis- desérticos e infindos
Uma conjunção, apenas, entre nós dois encalha
Desconhecidos gêmeos insones
Vinko Kalinić
(Traduzido para o Português
Bernardo Almeida, Salvador, Brasil)
Twins
We are sitting there one opposite the other, the sea and me
neither I understand the sea nor the sea understands me
there is nothing between us except the fog that bothers us
wholeheartedly
and that is so, nothing that divides us into two seas
which are equally blue, endless and deserted
only one conjunction is between us – two stranded
estranged and sleepless twins
Vinko Kalinić
(Translated
by Darko Kotevski)
Blizanci
Sjedimo tako jedan nasuprot drugom more i ja
niti ja razumijem njega niti ono razmije mene
između nas nema ničeg do li magle što nas tišti
svesrdno
i tako to ništa šro nas dijeli na dva mora
koja su jednako plava, beskrajna i pusta
jedina je spona izmađu nas – dva nasukana
otuđena i neusnula blizanca
Vinko Kalinić
Veja, como eu amo você: como as aves
que começam a viagem sobre os oceanos
não contando o tempo e a distância
nem mesmo a quantidade de energia que seria necessário
para atravessar o mar aberto
não se preocupar com as chuvas, as tempestades e os ventos da raiva
nem onde iriam dormir, ou o que eles comem
nem mesmo se eles vão sobreviver ao amanhecer vivo
veja, é por isso que eu te amo: porque você acorda
que indizível em mim, e mais forte do que a vida
que também os obriga a levantar para o céu
mais nada, desejando apenas o calor
sem mente, sem pontuação, sem a segurança
como tal, toda a tropa passa
eles apenas abrem as asas e voam para o vazio
apaixonadamente, assim como eu em seus olhos
olhando apenas para o azul mudo
e eles voam, acreditando
que irão chegar
ao final do
mundo
Vinko Kalinić
(Traduzido para o Português
Gustavo Bezerra, Rio de Janeiro)
Eto, kako te volim
Eto, kako te volim: kao ptice
koje kreću na put preko oceana
ne računajući na vrijeme i daljinu
ni koliko im snage treba
za premostiti pučinu,
ne hajući za kiše, oluje i bijes vjetrova
ni gdje će spavati, ni što će jesti
niti hoće li žive dočekati zoru
eto, zašto te volim: u meni jer budiš
ono neizrecivo, i jače od života
što i njih goni da se k nebu vinu
više od svega žudeći tek toplinu
bez pameti, bez računa, bez pokrića
kao jedna, krene ih cijela četa -
samo rašire krila i polete u prazninu
zanosno, kao i ja u tvoje oči
tek gluhu plavet gledajući
i lete tako, vjerujući
da će stići
sve do na kraj
svijeta
Komiža, 18. 08. 2010.
koje kreću na put preko oceana
ne računajući na vrijeme i daljinu
ni koliko im snage treba
za premostiti pučinu,
ne hajući za kiše, oluje i bijes vjetrova
ni gdje će spavati, ni što će jesti
niti hoće li žive dočekati zoru
eto, zašto te volim: u meni jer budiš
ono neizrecivo, i jače od života
što i njih goni da se k nebu vinu
više od svega žudeći tek toplinu
bez pameti, bez računa, bez pokrića
kao jedna, krene ih cijela četa -
samo rašire krila i polete u prazninu
zanosno, kao i ja u tvoje oči
tek gluhu plavet gledajući
i lete tako, vjerujući
da će stići
sve do na kraj
svijeta
Komiža, 18. 08. 2010.
Vinko Kalinić
See, how I love you
See, how I love you: like birds
which get on the trip over the oceans
not counting the time and the distance
not even how much energy they would need
to cross the open sea
not worrying about the rains, storms and the winds anger
not even where would they sleep, or what would they eat
not even if they will survive the dawn alive
see, that’s why I love you: because you awake
that unspoken in me, and stronger than life
what also forces them to raise to the sky
more than anything, longing just the warmth
without mind, without score, without the security
like one, the whole troop goes-
they just spread their wings and fly into emptiness
passionately, just like me into your eyes
looking only at the mute blueness
and they fly, believing
that they will arrive
to the end of the
world
Komiža, August 18th 2010.
by Darko Kotevski)
(foto: Matko Petrić)
Minha terra tem palmeiras,
Onde canta o Sabiá;
As aves, que aqui gorjeiam,
Não gorjeiam como lá.
Nosso céu tem mais estrelas,
Nossas várzeas têm mais flores,
Nossos bosques têm mais vida,
Nossa vida mais amores.
Em cismar, sozinho, à noite,
Mais prazer eu encontro lá;
Minha terra tem palmeiras,
Onde canta o Sabiá.
Minha terra tem primores,
Que tais não encontro eu cá;
Em cismar –sozinho, à noite–
Mais prazer eu encontro lá;
Minha terra tem palmeiras,
Onde canta o Sabiá.
Não permita Deus que eu morra,
Sem que eu volte para lá;
Sem que disfrute os primores
Que não encontro por cá;
Sem qu'inda aviste as palmeiras,
Onde canta o Sabiá.
De Primeiros cantos (1847)
Gonçalves Dias
![]() |
| Park Gonçalves Dias |
Pjesma u progonstvu
Moja zemlja ima palme,
ispod kojih se pjeva Sabia;
tu ptice cvrkuću drugačije
nego što cvrkuću tamo.
Naše nebo ima više zvijezda,
naše močvare imaju više cvijeća,
naše šume imaju više života,
naš život više ljubavi.
U snovima svojim, noću,
ne mogu naći više užitka nego tamo;
moja zemlja ima palme
ispod kojih se pjeva Sabia.
Moja zemlja ima ljepote,
kakve se mogu vidjeti samo u njoj,
u snovima svojim, noću,
ne mogu naći više užitka nego tamo;
moja zemlja ima palme
ispod kojih se pjeva Sabia.
Ne dao Bog da umrem
a da se ne vratim onamo;
bez da okusim ljepotu
koju ne nalazim ovdje;
bez pogleda na palme
ispod kojih se pjeva Sabia.
Prva pjevanja (1847)
ispod kojih se pjeva Sabia;
tu ptice cvrkuću drugačije
nego što cvrkuću tamo.
Naše nebo ima više zvijezda,
naše močvare imaju više cvijeća,
naše šume imaju više života,
naš život više ljubavi.
U snovima svojim, noću,
ne mogu naći više užitka nego tamo;
moja zemlja ima palme
ispod kojih se pjeva Sabia.
Moja zemlja ima ljepote,
kakve se mogu vidjeti samo u njoj,
u snovima svojim, noću,
ne mogu naći više užitka nego tamo;
moja zemlja ima palme
ispod kojih se pjeva Sabia.
Ne dao Bog da umrem
a da se ne vratim onamo;
bez da okusim ljepotu
koju ne nalazim ovdje;
bez pogleda na palme
ispod kojih se pjeva Sabia.
Prva pjevanja (1847)
Gonçalves Dias
(Na hrvatski preveo
Vinko Kalinić)
Jučer sam vidio zvijer
na smetlištu jednog dvorišta,
tražila je komadiće hrane među otpatcima.
Kada bi pronašla nešto;
nije ni pogledala da li smrdi:
samo je gutala pohlepno.
Ta životinja nije bio pas,
nije bila ni mačka,
to nije bio ni štakor.
Ta životinja, moj Bože, bio je čovjek.
Rio, 27. prosinca 1947.
(Preveo: Vinko Kalinić)
O bicho
Vi ontem um bicho
Na imundice do pátio
Catando comida entre os detritos.
Quando achava alguma coisa;
Não examinava nem cheirava:
Engolia com voracidade.
O bicho não era um cão,
Não era um gato,
Não era um rato.
O bicho, meu Deus, era um homem.
Rio, 27 de dezembro de 1947
Na valovima žala
na morskim valovima
želim biti sretan
želim se utopiti.
Na valovima žala -
što dolaze da me ljube?
- zvjezdanu večer žudim
kraljicu mora.
Želim biti sretan
na morskim valovima
želim sve zaboraviti
želim se odmoriti.
(Preveo: Vinko Kalinić)
Cantiga
Nas ondas da praia
Nas ondas do mar
Quero ser feliz
Quero me afogar.
Nas ondas da praia
Quem vem me beijar?
Quero a estrela-d'alva
Rainha do mar.
Quero ser feliz
Nas ondas do mar
Quero esquecer tudo
Quero descansar.
Vjetar je raznio lišće,
vjetar je odnio voće,
vjetar je pomeo cvijeće...
I život je moj postao
sve više pun
i voća, i cvijeća, i lišća.
Vjetar je ugasio svjetla,
vjetar je odnio glazbu,
vjetar je utrnuo mirise...
I život je moj postao
sve više pun
i okusa, i zvijezda, i pjevanja.
Vjetar je raznio snove
i pomeo prijateljstva...
Vjetar je odnio žene...
I život je moj postao
sve više pun
i strasti i žena.
Vjetar je mjesecima čistio sve
očistio je i tvoj osmijeh...
Vjetar je pomeo sve!
I život je moj postao
sve više pun
svega.
(Preveo: Vinko Kalinić)
Canção do Vento e da Minha Vida
O vento varria as folhas,
O vento varria os frutos,
O vento varria as flores...
E a minha vida ficava
Cada vez mais cheia
De frutos, de flores, de folhas.
O vento varria as luzes,
O vento varria as músicas,
O vento varria os aromas...
E a minha vida ficava
Cada vez mais cheia
De aromas, de estrelas, de cânticos.
O vento varria os sonhos
E varria as amizades...
O vento varria as mulheres...
E a minha vida ficava
Cada vez mais cheia
De afetos e de mulheres
O vento varria os meses
E varria os teus sorrisos...
O vento varria tudo!
E a minha vida ficava
Cada vez mais cheia
De tudo.
O vento varria os frutos,
O vento varria as flores...
E a minha vida ficava
Cada vez mais cheia
De frutos, de flores, de folhas.
O vento varria as luzes,
O vento varria as músicas,
O vento varria os aromas...
E a minha vida ficava
Cada vez mais cheia
De aromas, de estrelas, de cânticos.
O vento varria os sonhos
E varria as amizades...
O vento varria as mulheres...
E a minha vida ficava
Cada vez mais cheia
De afetos e de mulheres
O vento varria os meses
E varria os teus sorrisos...
O vento varria tudo!
E a minha vida ficava
Cada vez mais cheia
De tudo.
Lijepo, lijepo, lijepo
- imam sve što želim.
Imam oganj nebesa što gori već stoljećima
a rizik - što je to? Pogledaj - koliko zvijezda
padalica.
Zora odlazi,
a ja nosim najčišće suze svitanja.
I sljedećeg dana, i onog poslije
još uvijek imam veliku tajnu noći.
Lijepo, lijepo, lijepo
- imam sve što želim.
Ne želim blaženstva ni patnje.
Ne želim da mi zemlja bude dnana samo za rad.
Darovi anđela su beskorisni:
anđeli ne razumiju ljude.
Ne želim voljeti,
ne želim biti voljen.
Ne želim se boriti,
ne želim biti vojnik.
- Ja mogu osjetiti potpunu radost i u onim najjednostavnijim stvarima.
(Preveo: Vinko Kalinić)
Belo belo
Belo belo belo,
Tenho tudo quanto quero.
Tenho o fogo de constelações extintas há milênios.
E o risco brevíssimo - que foi? passou - de tantas estrelas cadentes.
A aurora apaga-se,
E eu guardo as mais puras lágrimas da aurora.
O dia vem, e dia adentro
Continuo a possuir o segredo grande da noite.
Belo belo belo,
Tenho tudo quanto quero.
Não quero o êxtase nem os tormentos.
Não quero o que a terra só dá com trabalho.
As dádivas dos anjos são inaproveitáveis:
Os anjos não compreendem os homens.
Não quero amar,
Não quero ser amado.
Não quero combater,
Não quero ser soldado.
- Quero a delícia de poder sentir as coisas mais simples.
Ako želiš osjetiti sreću u ljubavi,
zaboravi svoju dušu. Duša je ono što sputava ljubav.
Samo u Bogu mogu pronaći potpuno zadovoljstvo.
Ne u drugoj duši. Samo u Bogu - ili izvan ovog svijeta.
Duše su nespojive.
Dopusti svom tijelu da bude jedno s drugim tijelom.
Jer tijela se mogu razumjeti, ali ne i duše.
Utjehu potraži na obali...
(Preveo: Vinko Kalinić)
Arte de Amar
Se queres sentir a felicidade de amar,
esquece a tua alma. A alma é que estraga o amor.
Só em Deus ela pode encontrar satisfação.
Não noutra alma. Só em Deus - ou fora do mundo.
As almas são incomunicáveis.
Deixa o teu corpo entender-se com outro corpo.
Porque os corpos se entendem, mas as almas não.
Consolo na praia ...
Vidio sam zvijezdu tako visoku
vidio sam zvijezdu tako hladnu!
Vidio sam blistavu zvijezdu što gori
nad mojim prazanim životom.
Bila je to zvijezda tako visoka!
Bila je to zvijezda tako hladna!
Usamljena neka zvijezda
što gori na kraju dana.
Pitao sam se, zašto je tako velika
udaljenost između mene i zvijezde?
Zašto ne siđe da mi pravi društvo?
Zašto gori tako visoko?
Slušajući, ja čuo sam u dubokoj sjeni,
o redu stvari odgovor meni:
ona gori da se ne ugasi nada
na kraju tvog tinjajućeg dana.
(Preveo: Vinko Kalinić)
A Estrela
Vi uma estrela tão alta,
Vi uma estrela tão fria!
Vi uma estrela luzindo
Na minha vida vazia.
Era uma estrela tão alta!
Era uma estrela tão fria!
Era uma estrela sozinha
Lunzindo no fim do dia.
Por que da sua distância
Para a minha companhia
Não baixava aquela estrela?
Por que tão alta luzia?
E ouvi-a na sombra funda
Responder que assim fazia
Para dar uma esperança
Mais triste ao fim do meu dia.
The Star
I saw a so high star
I saw a so cold star
I saw a shining star
In my empty life.
It was a so high star
It was a so cold star
It was a lonely star
Shining in the end of the day.
Why that so distant star
Didn't come down
To make me company?
Why did it shine so high?
And I listen to it in the deep shadow
Answering that it behaved this way
In order to give a sadder hope
To the end of my day.
Mali se konji vrte u krug,
a mi ovdje razglabamo i ručamo...
Tvoja ljepota, Esmeralda,
potpuno me izluđuje.
Mali se konji vrte u krug,
a mi ovdje razglabamo i ručamo...
Sunce na obzorju toliko je blistavo
— u mojoj duši zalazi!
Mali se konji vrte u krug,
a mi ovdje razglabamo i ručamo...
Alfonso Reyes nas napušta,
mi ostali ostajemo za stolom...
Mali se konji vrte u krug,
a mi ovdje razglabamo i ručamo...
Italija govori teško
Europa je u kaosu...
Mali se konji vrte u krug,
a mi ovdje razglabamo i ručamo...
Brazil se bavi politikanstvom.
Bravo! Poezija je mrtva i trune...
Sunce na obzorju toliko je blistavo,
sunce je tako čisto, Esmeralda,
sunce koje u mojoj duši — zalazi!
Rondó dos Cavalinhos
Os cavalinhos correndo,
E nós, cavalões, comendo...
Tua beleza, Esmeralda,
Acabou me enlouquecendo.
Os cavalinhos correndo,
E nós, cavalões, comendo...
O sol tão claro lá fora
E em minhalma — anoitecendo!
Os cavalinhos correndo,
E nós, cavalões, comendo...
Alfonso Reys partindo,
E tanta gente ficando...
Os cavalinhos correndo,
E nós, cavalões, comendo...
A Itália falando grosso,
A Europa se avacalhando...
Os cavalinhos correndo,
E nós, cavalões, comendo...
O Brasil politicando,
Nossa! A poesia morrendo...
O sol tão claro lá fora,
O sol tão claro, Esmeralda,
E em minhalma — anoitecendo!
---------
-
Consta que o poema acima, feito durante a "II Grande Guerra", foi escrito enquanto o autor almoçava no Jóquei-Clube do Rio de Janeiro, assistindo às corridas. Extraído do livro "Manuel Bandeira - Antologia Poética", Editora Nova Fronteira - Rio de Janeiro, 2001.
Život
nije vrijedan kazne i bola življenja.
Tijela razumiju jedno drugo, ali ne i duše.
Jedina stvar koja nam preostaje jest odigrati jedan argentinski tango.
Odlazim za Pasárgardu!
Ovdje nisam sretan.
Želim sve zaboraviti:
— tugu što sam čovjek...
Ovu beskonačnu čežnju
za posjedovanjem onog što mene posjeduje.
Želim se odmoriti
razmišljajući ponizno o životu i ženama koje sam volio...
O životu u cijelosti, kakav je mogao biti i koji se nije dogodio.
Želim se odmoriti.
Umrijeti.
Umrijeti tijelom i dušom.
U potpunosti.
(Svakog jutra aerodrom preko puta daje mi lekcije o odlascima.)
Kada Najnepoželjnija jednom dođe,
naći će uzorano polje, kuću čistu,
stol postavljen,
svaku stvar na svome mjestu.
(Preveo: Vinko Kalinić)
Antologia
A vida
Não vale a pena e a dor de ser vivida
Os corpos se entendem mas as almas não.
A única coisa a fazer é tocar um tango argentino.
Vou-me embora pra Pasárgada!
Aqui eu não sou feliz.
Quero esquecer tudo:
– A dor de ser homem...
Este anseio infinito e vão
De possuir o que me possuí.
Quero descansar
Humildemente pensando na vida e nas mulheres que amei...
Na vida inteira que podia ter sido e que não foi.
Quero descansar.
Morrer.
Morrer de corpo e de alma.
Completamente.
(Todas as manhãs o aeroporto em frente me dá lições de partir.)
Quando a Indesejada das gentes chegar
Encontrará lavrado o campo, a casa limpa,
A mesa posta,
Cada coisa em seu lugar.
Não vale a pena e a dor de ser vivida
Os corpos se entendem mas as almas não.
A única coisa a fazer é tocar um tango argentino.
Vou-me embora pra Pasárgada!
Aqui eu não sou feliz.
Quero esquecer tudo:
– A dor de ser homem...
Este anseio infinito e vão
De possuir o que me possuí.
Quero descansar
Humildemente pensando na vida e nas mulheres que amei...
Na vida inteira que podia ter sido e que não foi.
Quero descansar.
Morrer.
Morrer de corpo e de alma.
Completamente.
(Todas as manhãs o aeroporto em frente me dá lições de partir.)
Quando a Indesejada das gentes chegar
Encontrará lavrado o campo, a casa limpa,
A mesa posta,
Cada coisa em seu lugar.
Dok je sprovod prolazio
Ljudi koji se nađoše u kavani
Nesvjesno skidoše šešire
Rastreseno pozdraviše mrtvaca
Svi bijahu okrenuti životu
Obuzeti životom
Puni povjerenja u život
Ipak, jedan je od njih otkrio glavu
širokim i sporim pokretom
Dugo gledajući za lijesom
Taj je znao da je život uzvitlanost
okrutna i bez svrhe
Da je život izdaja
I on je pozdravljao tvar koja je prolazila
Zauvijek oslobođena ugašene duše.
Momento num café
Quando o enterro passou
Os homens que se achavam no café
Tiraram o chapéu maquinalmente
Saudavam o morto distraídos
Estavam todos voltados para a vida
Absortos na vida.
Um no entanto se descobriu num gesto longo e demorado
Olhando o esquife longamente
Este sabia que a vida é uma agitação feroz e sem finalidade
Que a vida é traição
Esaudava a matéria que passava
Liberta para sempre da alma extinta.
Sinoć kad sam usnuo
U Ivanjskoj noći
Bilo je vike i veselja
Prskanja bombi i bengalskih vatri
Glasova pjesama smijeha
Oko zapaljenih krijesova.
Probudio sam se o ponoći
Nisam više čuo glasova ni smijeha
Jedino su baloni
Lutajući prohodili
Nečujno
Jedino se s vremena na vrijeme
Buka tramvaja
Probijala kroz tišinu
Kao kroz tunel.
Gdje bijahu oni koji su malo prije
Plesali
Pjevali
Smijali se
Oko zapaljenih krijesova?
- Svi bijahu usnuli
Svi su legli
I spavaju
Duboko.
Kad mi je bilo šest godina
Nisam mogao vidjeti kraj ivanjske svečanosti
Jer sam zaspao.
Danas ne čujem glasove iz onog vremena
Moja baka
Moj djed
Totonio Rodriguez
Tomasia
Rosa
Gdje su svi oni?
- Svi su usnuli
Svi su legli
I spavaju
Duboko.
Profundamente
Quando ontem adormeci
Na noite de São João
Havia alegria e rumor
Estrondos de bombas luzes de Bengala
Vozes cantigas e risos
Ao pé das fogueiras acesas.
No meio da noite despertei
Não ouvi mais vozes nem risos
Apenas balões
Passavam errantes
Silenciosamente
Apenas de vez em quando
O ruído de um bonde
Cortava o silêncio
Como um túnel.
Onde estavam os que há pouco
Dançavam
Cantavam
E riam
Ao pé das fogueiras acesas?
- Estavam todos dormindo
Estavam todos deitados
Dormindo
Profundamente.
*
Quando eu tinha seis anos
Não pude ver o fim da festa de São João
Porque adormeci
Hoje não ouço mais as vozes daquele tempo
Minha avó
Meu avô
Totônio Rodrigues
Tomásia
Rosa
Onde estão todos eles?
- Estão todos dormindo
Estão todos deitados
Dormindo
Profundamente.
Na noite de São João
Havia alegria e rumor
Estrondos de bombas luzes de Bengala
Vozes cantigas e risos
Ao pé das fogueiras acesas.
No meio da noite despertei
Não ouvi mais vozes nem risos
Apenas balões
Passavam errantes
Silenciosamente
Apenas de vez em quando
O ruído de um bonde
Cortava o silêncio
Como um túnel.
Onde estavam os que há pouco
Dançavam
Cantavam
E riam
Ao pé das fogueiras acesas?
- Estavam todos dormindo
Estavam todos deitados
Dormindo
Profundamente.
*
Quando eu tinha seis anos
Não pude ver o fim da festa de São João
Porque adormeci
Hoje não ouço mais as vozes daquele tempo
Minha avó
Meu avô
Totônio Rodrigues
Tomásia
Rosa
Onde estão todos eles?
- Estão todos dormindo
Estão todos deitados
Dormindo
Profundamente.
Na slobodnom sajmu malenog predgrađa
Jedan govorljivi čovjek izvikuje obojene balončiće:
- "Najbolja zabava za djecu!"
Okolo njega gomila siromašnih dječaka
Koji gledaju očima vrlo okruglim vrlo okrugle balončiće.
Dok sajam žagori i vri,
Upravo dolaze siromašne građanke,
I služavke bogatih građanki,
I žene iz puka, i pralje iz okolice.
Na stolovima s ribom,
U barakicama mješovite robe,
Blizu košara s povrćem
Oduzima se novčić s grubom spretnošću.
Siromašni dječaci ne okuse se svježeg graška,
Crvenih rajčica,
Ni voća,
Ničega.
Osjeća se jasno da su ovdje za njih na sajmu
Balončići jedini koristan istinski,
Prijeko potreban predmet.
Neumomi prodavač izvikuje
- "Najbolja zabava za djecu!"
I okolo govorljiva čovjeka siromašni dječaci
Čine nepomični krug
Želje i divljenja.
(Preveo: Ante Cettineo)
Balõezinhos
Na feira livre do arrabaldezinho
Um homem loquaz apregoa balõezinhos de cor:
-" O melhor divertimento para as crianças!"
Em redor dele há um ajuntamento de menininhos pobres,
Fitando com olhos muito redondos os grandes balõezinhos muito
redondos.
No entanto a feira burburinha.
Vão chegando as burguesinhas pobres,
E as criadas das burguesinhas ricas,
E mulheres do povo, e as lavadeiras da redondeza.
Nas bancas de peixe,
Nas barraquinhas de cereais,
Junto às cestas de hortaliças,
O tostão é regateado com acrimônia.
Os meninos pobres não vêem as ervilhas tenras,
Os tomatinhos vermelhos,
Nem as frutas,
Nem nada.
Sente-se bem que para eles ali na feira os balõezinhos de cor são a
No entanto a feira burburinha.
Vão chegando as burguesinhas pobres,
E as criadas das burguesinhas ricas,
E mulheres do povo, e as lavadeiras da redondeza.
Nas bancas de peixe,
Nas barraquinhas de cereais,
Junto às cestas de hortaliças,
O tostão é regateado com acrimônia.
Os meninos pobres não vêem as ervilhas tenras,
Os tomatinhos vermelhos,
Nem as frutas,
Nem nada.
Sente-se bem que para eles ali na feira os balõezinhos de cor são a
única mercadoria útil e verdadeiramente indispensável.
O vendedor infatigável apregoa:
-"O melhor divertimento para as crianças!"
E em torno do homem loquaz os menininhos pobres fazem um
O vendedor infatigável apregoa:
-"O melhor divertimento para as crianças!"
E em torno do homem loquaz os menininhos pobres fazem um
círculo inamovível de desejo e espanto.
Eu ainda acordo no meio da noite
Uivando para lua
como um cão
Seus olhos a me acordar
E os poderes ocultos que você tem
Seu cãozinho negro malcriado
E o que posso dizer
Quando você sabe de tudo!
Desde o primeiro momento
Quando nos conhecemos
Você roubou todo o brilho
Da lua e das estrelas
Tudo o que eu sou, e tudo o que será
Onde já estive
Você bêbado com uma única gota
Você dizia que eu era legal
E eu era apenas uma cachoeira
- Reflexão quente de seu rosto
E eu chuvisquei
E murmurei
o que é vida?
o que é a eternidade?
o que é amor?
Eu não acredito que ele evapora
tão rapidamente
durante a noite
Tudo isso OURS
Que foi
Muito bom
Tão poderoso
- Infiel, você sabe?
Que ainda perdura em mim
Este cão é o amor
Ele ainda está me queimando:
Como se livrar de
Algo que é a melhor parte de mim?
- Ei, cãozinho, vc é teimoso!
Que orgulho falso
E todas as outras máscaras
Você está usando diariamente
Eles não merecem
Nem são importantes
Com este cheiroso cãozinho
Que coisa mais linda
Eu me senti em você
Nunca iria me perdoar
- Não vou enlouquecer!
Trocar a vida
Com algo que está apenas agindo
---
Eu ainda acordo no meio da noite
Uivando para lua
como um cão
Seus olhos a me acordar
E os poderes ocultos que você tem
Seu cãozinho negro malcriado
E o que posso dizer
Não me pergunte porque eu uivo
Não me pergunte porque eu ronco
Que é como quer o coração do meu cão
perguntar -
O que é vida?
O que é a eternidade?
O que é amor?
Porque não o homem
saber o que cada cão sabe
- Eu não acredito
Que evaporas tão rapidamente
Tudo que OURS foi
Tudo que é bom
Tudo que é poderoso
Então, quando você ouvir-me a ladrar
Me perdoe, se puder
Todos os problemas
Eu me recuso a ser um homem
E tudo isso é delirante
Só que um cão
- Como as ondas do mar depois que a espuma própria -
Ainda correndo atrás de sua própria sombra
Vinko Kalinić
(Traduzido para o Português
Cleiciano Gomes, Fortaleza, Brazil)
Dog’s love
I still wake up in the middle of the night
and I bark at the Moon
like a dog
your eyes wake me up
and those hidden powers you have
you Naughty Black Devil
and what can I say
when you know everything
from the first moment
since we met
you’ve stolen the stars
the Moon
and all my shine
all that I am, what I will be
all that I have ever been
you’ve drunk like one single drop
you were saying that I was cool
and I was just a waterfall
- hot reflection from your cheeks
and I drizzled
and murmured
what is life?
what is eternity?
what is LOVE?
I don’t believe that it vaporizes
so quickly
over night
all this OURS
that was
so nice
so powerful
- infidel, do you know?
it still lasts in me
this dog’s Love
it’s still burning me:
how to get rid of
something that is the better part of me?
- hey, you stubborn devil!
that false pride
and all other masks
you’re wearing daily
neither are deserving
nor they are important
with this little dog’s smell
that something more beautiful
I felt in you
and I would never forgive myself
- didn’t go crazy! –
to swap the life
with something that ‘s just acting
---
I still wake up in the middle of the night
and I bark at the Moon
like a dog
your eyes wake me up
and those hidden powers you have
you Naughty Black Devil
and what can I say
don’t ask me why I bark
don’t ask me why I growl
that’s how my dog’s heart wants
ask –
what is life?
what is eternity?
what is LOVE?
and why doesn’t man
know what every dog knows
- I don’t believe
that it vaporizes so quickly
all this OURS that was
all that nice
all that powerful
so, when you hear that barking
forgive me, if you can
all that hassle
that I refuse to be a man
and all this delirious raving
it’s only that one dog
- like the sea wave after it’s own foam -
still running after his own shadow
Varaždin, one sadly autumn
Vinko Kalinić
(Translated
by Darko Kotevski)
Пасја љубав
Још увек се будим усред ноћи
и лајем на месец
као пас
буде ме твоје очи
и скривене моћи које имаш
Злочести Мачак Карл
и шта да причам
кад све знаш
од првог трена
како смо се срели
украо си звезде
месец
и сав мој сјај
све што јесам, све што ћу бити
све што сам икад био
испио си као једну кап
говорио си да сам фаца
а ја бејах само слап
- одраз врели са образа твојих
и ромињах
и роморих
шта је живот?
шта је вечност?
шта је љубав?
не верујем да испари
тако брзо
преконоћно
оно наше
што бејаше
тако лепо
тако моћно
- неверниче, знаш ли?
још ме увек држи
ова Љубав пасја
још ме увек пржи:
како да се решим
оног што је бољи од мене?
- еј,тврдоглава мачко!
тај понос лажни
и све друге маске
које носиш свакодневно
нит' су вредне
нит' су важне
с ово мало пасјег њуха
оно лепше
ја осетих у теби
и никад не би опростио себи
- нисам сиш'о с ума! –
да заменим живот
с оним што је глума
. . .
још увек се будим усред ноћи
и лајем на месец
као пас
буде ме твоје очи
и скривене моћи које имаш
Злочести Мачак Карл
и шта да кажем
не питај ме зашто лајем
не питај ме зашто режим
тако хоће моје срце пасје
питај -
шта је живот?
шта је вечност?
шта је Љубав?
и зашто не зна човек
оно што знаде свако псето
- не верујем!
тако брзо да испари
оно наше што бејаше
оно лепо
oно моћно
и кад чујеш овај лавеж
опрости ми, ако можеш
сав тај давеж
што не желим бити човек
и бунцање ово ноћно
то тек један пас
- као морски талас за својом пеном -
још увек трчи за твојом сенком
Вараждин,једне тужне јесени
Винко Калинић
(На српском језику обрадио
Верољуб Јанић Ходнођ)
Pasja ljubav
Još uvijek se budim usred noći
i lajem na mjesec
kao pas
bude me tvoje oči
i skrivene moči koje imaš
Zločesti Mačak Carl
i što da pričam
kad sve znaš
od prvog trena
kako smo se sreli
ukrao si zvijezde
mjesec
i sav moj sjaj
sve što jesam, što ću biti
sve što sam ikad bio
ispio si kao jednu kap
govorio si da sam faca
a ja bijah samo slap
- odraz vreli sa obraza tvojih
i rominjah
i romorih
što je život?
što je vječnost?
što je Ljubav?
ne vjerujem da ishlapi
tako brzo
prekonoćno
ono naše
što bijaše
tako lijepo
tako močno
- nevjerniče, znaš li?
još me uvijek drži
ova Ljubav pasja
još me uvijek prži:
kako da se riješim
onog što je bolji dio mene?
- ej, tvrdoglava mačko!
taj ponos lažni
i sve druge maske
koje nosiš svakodnevno
nit´ su vrijedni
nit´ su važni
s ovo malo pasjeg njuha
ono ljepše
ja osjetih u tebi
i nikad ne bi oprostio sebi
- nisam siš´o s uma! –
da zamjenim život
s onim što je gluma
. . .
još uvijek se budim usred noći
i lajem na mjesec
kao pas
bude me tvoje oči
i skrivene moči koje imaš
Zločesti Mačak Carl
i što da kažem
ne pitaj me zašto lajem
ne pitaj me zašto režim
tako hoće moje srce pasje
pitaj -
što je život?
što je vječnost?
što je Ljubav?
i zašto ne zna čovjek
ono što znade svako pseto
- ne vjerujem!
tako brzo da ishlapi
ono naše što bijaše
ono lijepo
ono močno
i kad čuješ ovaj lavež
oprosti mi, ako možeš
sav taj davež
što ne želim biti čovjek
i buncanje ovo noćno
to tek jedan pas
- kao morski val za svojom pjenom -
još uvijek trči za tvojom sjenom
Varaždin, jedne tužne jeseni
Vinko Kalinić
Kad bi Ti čovječan bio,
moje bi ruke živjele, tkajući
nježnost kao platno svileno,
da ti prinesu haljine
čudesne legende.
Kad bi Ti čovječan bio,
oči bi moje obasjane sjale
danju i noću,
i uperene bi tako bile
u tebe
što sav bi blistao,
kao onaj što se nekoć
okrunio bio
sunčevim plamenom.
Kad bi Ti čovječan bio,
moja bi usta voće bila
za tvoju žeđ,
za tvoj san,
glazba ljubavna,
i svečanost utjehe
za tvoje nježnosti.
Kad bi Ti čovječan bio,
ja bih ti bila igračka djetinja,
oružje ratničko,
flauta u starosti
koja bi ti pjevala
pjesmu obrednu
vrlo blisku
umiranju.
Kad bi Ti čovječan bio,
o, Izabrani,
ja bih bila sve
u tvome postojanju.
Ali sam ništa...
Nisam drugo
no ova žudnja
neodoljiva
postojanja.
- Mnijem,
kad bi Ti čovječan bio,
ruke bi moje živjele, tkajući
nježnost kao svilu,
da ti prinesu haljine
čudesne legende.
Cecília Meireles
Poema de ternura
Se Tu fosses humano,
as minhas mãos
viveriam tecendo
carinhos e sedas,
para te darem trajes prodigiosos
de lenda...
Se Tu fosses humano,
os meus olhos andariam acesos,
noite e dia,
e tão postos em Ti
que brilharias todo,
como quem se houvera coroado
com o sol...
Se Tu fosses humano,
a minha boca seria
fruto para a tua sede,
música de amor para o teu sono,
festa da Consolação
para a tua tristeza...
Se Tu fosses humano,
eu seria o teu brinquedo
de criança,
as tuas armas
de guerreiro,
a flauta em que a tua velhice
louvasse o próximo cerimonial
da Morte...
Se Tu fosses humano,
ó Eleito,
eu seria tudo, na tua vida...
Mas eu não sou nada mais
que esta ansiedade impossível de ser...
...
Oh! pensar que, se Tu fosses humano,
as minhas mãos
viveriam tecendo
carinhos e sedas,
para te darem trajes de lenda,
prodigiosos...
as minhas mãos
viveriam tecendo
carinhos e sedas,
para te darem trajes prodigiosos
de lenda...
Se Tu fosses humano,
os meus olhos andariam acesos,
noite e dia,
e tão postos em Ti
que brilharias todo,
como quem se houvera coroado
com o sol...
Se Tu fosses humano,
a minha boca seria
fruto para a tua sede,
música de amor para o teu sono,
festa da Consolação
para a tua tristeza...
Se Tu fosses humano,
eu seria o teu brinquedo
de criança,
as tuas armas
de guerreiro,
a flauta em que a tua velhice
louvasse o próximo cerimonial
da Morte...
Se Tu fosses humano,
ó Eleito,
eu seria tudo, na tua vida...
Mas eu não sou nada mais
que esta ansiedade impossível de ser...
...
Oh! pensar que, se Tu fosses humano,
as minhas mãos
viveriam tecendo
carinhos e sedas,
para te darem trajes de lenda,
prodigiosos...



















