Ako nam sjećanje na dobra djela pruža
nekakvu sreću, kad mislimo da smo uvijek
bili pravedni, da nismo krenuli vjerom,
da se nikada nismo, ni u kakvu poslu,
zbog prevare, kleli na bogove... tada si
Katule, za sav život zaslužio dosta radosti,
zbog ove nesretne ljubavi. Jer, što čovjek
riječju i djelom može za dobro učiniti,
ti si to riječju i djelom uvijek učinio,
a sve je to propalo, jer bi namjenjeno
kamenoj duši. I onda, zašto se i dalje mučiš?
Zašto ne osnažiš duh i sebe ne trgneš od tog?
Zašto da budeš jadan protiv volje bogova?
Teško je naglo odbaciti dugu ljubav.
Teško je, istina, ali u tome moraš uspjeti.
To ti je jedini spas i pobijediti treba,
treba učiniti, pa mogao ti ili ne.
O bozi, ako ste zaista milosni, ako ste ikad
ikome pomogli u posljednjem času,
u samom trenutku smrti, bacite sada pogled
na me uboga, i ako sam čestito živio,
čupajte iz mog srca ovu kugu, ovu
ubojnu pošast, koja se zavlači u mene
do najdublje srži te guši u mojoj nutrini
i posljednji tračak radosti.
Ja ne tražim više da me ponovno voli,
ili nemoguće: da se dostojno vlada.
Samo da ozdravim i da me ova užasna
bolest mine. O bogovi, pružite mi ovo dobro
za blagost i pobožnost moju.
Gaj Valerije Katul
(Preveo Nikola Miličević)
0 comments:
Objavi komentar