Pokle su me prikovali zlizane za ove daski,
Ja nisan već doma videl, ni svoje zagledal majki.
Si l' cela mi, kuća bela? Si l' mi, majko, prebolela?
More, more sinje!
Pokle su me zakopali va ovu drevenu rakvu.
Videl nis' bora va šume, ni na nebe sunce žarko.
Si l' se, drevo, osušilo? Si l' se, sunce, ugasilo?
More, more sinje!
Nogi su mi polomili, strli su mi dušu mladu.
Brižan san ti na ten svete!... Galebi, oj beli tići,
Poletite dole k jugu, ter moju pozdrav'te majku!
More, more sinje!
Pest zemlji mi prnesite! Bašelka mi struk darujte!
Suho veslo će procvast mi i duša će utešit se.
Pak ću onput mirno slušat, ča mi šapćeš skroz galiju.
More, more sinje!
Muklo ćeš mi pesan pevat: "Utopit ću brod prokleti;
Duboko ću ja peljat te, mir kade je, hlad i sena;
Ko dete ću čuvat slepo i zibat te lepo, lepo:
Trajna, nina, nena!"
Vladimir Nazor
Galiotova pjesma
Ovdje su me prikovali izlizane za ove daske,
Ne pamtim kad doma vidjeh, ni svoje kad ugledah majke.
Jesi li mi cijela, kućo bijela? Jesi li mi, majko, obolila?
More, more sinje!
Ovdje su me zakopali u drvenu ovu raku.
Ni bora u šumi ne vidjeh, ni na nebu sunce žarko.
Jesi li se osušilo drvo? Jesi li se ugaslio sunce?
More, more sinje!
Noge su mi polomili, satrli mi dušu mladu.
Jadnik li sam na tom svijetu!... Galebovi, bijeli ptići,
Poletite dolje k jugu, i moju pozdravite majku!
More, more sinje!
Šaku zemlje donesite mi! Bosiljka mi stručak darujte!
Suho veslo procvjetat će mi i duša utjehu će naći.
Pa ću jednom mirno slušat, što šapuće mi kroz galiju.
More, more sinje!
Tiho ćeš mi pjesmu pojit: "Utopit ću brod prokleti;
Duboko odvest ću te, mir gdje je, hladovina i sjena;
Kano dijete čuvat ću te slijepo i zibati te lijepo, lijepo:
Trajna, nina, nena!"
Vladimir Nazor
(Foto: Igor Bjažević - Lula)
0 comments:
Objavi komentar