Innisfree je mali nenaseljeni otok na jezeru Lough Gillu, okrug Sligo, u Irskoj. 

Jednom kada shvatiš

da se iza lijepih slika 

kriju tužne priče

osjetit ćeš i ti

tugu ljepote.

 

No buscaba nada 

Y nuestros pasos se cruzaron 

Como una fantasía 

Nuestros ojos se encontraron

Perdido entre la gente 

Descubriendo un mundo algo extraño 

Bebiendo de la vida

Con los sueños en las manos

Bože, Bože, opet sam se probudio i prva misao bila mi je: pa dobro, gdje je ta moja Ljubav?

Smije li se? Plače li? Kuda vode njene oči? Što šapuću crte na njenom licu? Uopće, znade li ona da sam i ja tu? Da je čekam? Bos. I polugol. Kao pustinjak svoju smrt. I što ako je i ona negdje sama? Na ovom ludom svijetu? S mislima težim od mojih?

Otvorim prozor i gledam to sunce. Gledam kako se razlistava. Kao vatrena kiša, u triljardama prozirnih kapljica. Pada taj nebeski oganj. Prosipa se poput pepela. Rosi se. Iskri. I ja, sasvim spontano, kao neki luđak pružam k nebesima svoje gole ruke. Nemoćne. I pune strepnje. Umjesto nje, hoću zagrliti svjetlost!

A ona se neda. Otima se!

I ja opet slutim - nesavladiva je i ogromna sila. Ta moja Ljubav. Koja nikada i neće biti samo moja. Moja je tek ova čežnja što me lomi na pola. Na mene kojeg ima. Koji sam tu. I na mene kojeg nema. A trebao bi biti. Tu. Ili tamo negdje. Ili bilo gdje.

U osmijehu na tom drugom, nevidljivom licu. Zamišljenom. Kojem se i ovog jutra smiješim. Kao dijete koje se još ni rodilo nije. Pomalo smiješan i samom sebi. U osmijehu bez kojeg moje oči nikad neće biti pune. Bez odsjaja, kao i ova Zemlja, što bi bila tek izgubljena i pusta zvijezda, u mraku bez smisla.


- Mlada je, žedna sna, možda još spava... - šapuće mi moja Vjera. (Koja je još uvijek živa!) - Ta tvoja Ljubav.

Već tri puta zalazim na prozor. Otvaram ga oprezno. Kao neki mistik svoje praznovjerje. Ljudi se bude. Prolaze. I svatko se bar jednom okrene za suncem. Osjećam. Tijelo koje gori. U ovom šupljem nebu ipak ima nešto toplo. Neizvjesno. Ali svima zajedničko. Tu je. Ta moja Nada.

I slušam.

Čitav svemir, kako pulsira u mojim žilama.

Komiža, 11. 08. 2011.

Vinko Kalinić

Sanjajte ljudi nove svjetove.
Ovi u koje su nas dovukli,
puni su očajnika.

Čujete li kako škripi ta praznina
u ljudskim dušama, glavama,
i kako se rasteže za nama
po ulicama, poput rijeke
koja pred sobom odnosi sve?
I u kakvom su samo neskladu
nova svilena odijela naših dušebrižnika,
koji nam mašu svojim blistavim perspektivama
a u kojima svaki novi dan donosi
tek novi, još strašniji užas.
Dok mi postajemo sve tuplji,
od vlastitog jada ne videći tuđi,
i gušimo se u pjeni na praznim usnama
vjerujujći da će nam tuđa propast
donijeti spas.

U takvom svijetu samo grabežljivci
mogu tražiti sreću. Lihvari, koji će vam
nuditi sve, a prodati i vaš leš. - Ljudi, ne!

Jer čovjek ne može biti sretan
pored drugog koji pati. To su čarke
iz naopakih bajki, u kojima nema mjesta
za ruku koja drhti, ni za oko koje strepi,
u kojima žive samo izmišljeni
vitezovi, menađeri i štrumfovi.

Okreni se oko sebe. Vidiš li koliko je ljudi
istih kao i ti? I svakom je otet jedan san.
Lupeži to znaju bolje od nas, i vješto trguju
svojim žrtvama, nudeći im uvijek iznova
nove juriše, ratove i tamo neki dalek
vječni spas. A spasa nema! Ni vječnosti nema!

Ima samo ovaj dan. Što jedan zalazi
žalosniji od drugog.

Čuješ li? Maštaj o pticama. 

Umjesto milijuna na njihovim računima,
one će ti više istine reći. O letu.
O drevnoj i davno izgubljenoj radosti.
Možda ćemo je jednom opet naći?
Ali samo tako, ako budemo znali
osjećati suze jedni drugima
što se spuštaju na našim licima.

Vinko Kalinić

Pojaviš se uvijek iznenada
spontano, poput sjene na zidu
dotakneš moju pažnju, lagan osmijeh
prospeš mi po licu, i misao krene

rastegne se poput tanke žice,
najtanje

kroz jutro, dan i san

u kaosu ovog svijeta
kroz džunglu besmislenih stvari
što nas okružuju i prate
po njoj hodam, niz provalije

osluškujem, čitav svemir drhti
kao list na vjetru

dok te ima, biti živ
razumiješ li

eto, to si ti

Vinko Kalinić

Sanjao sam da Te sanjam

i u dnu toga sna

stajao sam ja

ničeg nije bilo u tom snu

nebo bijaše prazno

i zvijezde sve

progutaše muk

samo usne Tvoje

titrahu u mraku

rahle ko zemlja

vrele ko kruh

ne znam, u tom snu

da li bijah čovjek

ili duh

pamtim samo

koliko duša

žedna

biti može

i uzdah onaj

- o, Bože!

od kojeg i sad, budan

u moždanima ćutim

miris Tvoje kože

Komiža, 10. 03. 2009.

Vinko Kalinić