Nakon što je
svakome iole upućenom postalo bjelodano jasno da je Tito nalogodavac masovnih
poslijeratnih zločina i nakon novih zločina počinjenih uime Tita i „spasa“
Jugoslavije u novim velikosrpskim osvajačkim ratovima 1990-ih, vječni titoisti
pronalaze nove „argumente“ kojim pokušavaju braniti svog junaka: „Da nije bilo
Tita, ne bi bilo Hrvatske“
Prije točno 20 godina slavni je talijanski pisac
Umberto Eco napisao i danas vrlo aktualni esej „Vječni fašizam“ (Ur-Fascism,
New York Review of Books, 22. lipnja 1995., str. 12 – 15.) u kojem opisuje
osobne, dječačke predodžbe i iskustva s talijanskim fašistima i fašizmom, ali i
iznosi cjelovitu teoriju o sličnostima i razlikama između fašizma, nacizma,
falangizma, staljinizma i drugih lijevih i desnih totalitarnih i zločinačkih
pokreta i poredaka XX. stoljeća. (1)
Esej započinje ovim ispovjednim odlomkom: „Kada sam
imao deset godina, 1942., osvojio sam prvu regionalnu nagradu na Ludi Juvenilesu
(natjecanje mladih): dobrovoljnom i obvezujućem natjecanju mladih talijanskih
fašista, što će reći, svakog mladog Talijana. Retorički sam vješto elaborirao
temu „Trebamo li umrijeti za slavu Mussolinija i besmrtnost Italije“. Odgovorio
sam pozitivno. Bio sam pametan dječak.“
U analitičkom dijelu eseja Eco kratko opisuje i
talijanski antifašistički pokret otpora, zapravo partizanski pokret koji su
tamošnji komunisti, kao i hrvatski i „jugoslavenski“ poslije Drugog svjetskog
rata, pokušali i uspjeli politički privatizirati, proglašavajući se ekskluzivnim
vođama, organizatorima i jedinim borcima antifašističkog, partizanskog pokreta.
Eco vrlo precizno opisuje razlike između Mussolinijeva
(talijanskog) fašizma na jednoj strani i „istinskih totalitarizama“: Hitlerova
(njemačkog) nacizma i Staljinova (sovjetskog) komunizma. Evo te usporedbe:
„Mein Kamf je manifest cjelovitog političkog programa.
Nacizam je sadržavao rsističku teoriju o izabranosti arijevske rase, precizne
opise nakazne (degenerirane) umjetnosti (entartete Kunst), filozofiju volje za
moći i filozofiju Nadčovjeka/Übermenscha.
Nacizam je bio striktno antikršćanski i neopoganski
pokret, dok je Staljinov dijamant (službena verzija sovjetskog marksizma) bio
vulgarno materijalistički i ateistički.
Ako se pod totalitarizmom razumijeva svaki režim koji
svaki čin pojedinca i pojedinca samog podređuje državi i njezinoj ideologiji,
onda su i nacizam i staljinizam bili istinski totalitaristički režimi.
Talijanski fašizam je zasigurno bio diktatura, ali u
potpunosti nije bio totalitarizam; ne zbog svoje blagosti, već zbog
filozofijske slabosti svoje ideologije. Nasuprot općem mišljenju, talijanski
fašizam nije imao posebnu filozofiju. Članak o fašizmu koji potpisuje
Mussolini, a koji je objavljen u enciklopediji Treccani, u osnovi je nadahnut
Giovannijem Gentileom i zrcalo je kasnohegelijansko razmatranje o apsolutnoj
etičkoj državi, što Mussolini nikada nije realizirao. Mussolini nije imao
nikakvu filozofiju, imao je samo retoriku. Na početku je borborbeni ateist, a kasnije je ipak potpisao konvenciju s Crkvom i
tolerirao biskupe koji su blagoslivljali fašističe zastavice. O ranijim
antiklerikalnim godinama govori, po svemu sudeći, ova legenda: jednom je
zatražio od Boga da ga udari ravno u lice ako postoji. Kasnije je Mussolini
često spominjao ime Božje u govorima i nije mu smetalo da ga nazivaju Čovjekom
Providnosti.“
Nakon toga objašnjava nam zašto je zapravo talijanski
fašizam postao generičkim pojmom-arhetipom za različite oblike ljudožderskih
totalitarnih pokreta koji su se pojavili 30-tih godina prošlog stoljeća:
„Taijanski fašizam bio je prva desničarska diktatura koja je zavladala jednom
europskom zemljom, a svi kasniji slični pokreti pronalazili su neku vrstu
arhetipa u Mussolinijevu režimu. Talijanski je fašizam prvi zasnovao vojnu
liturgiju i folklor, pa čak i način odijevanja sa svojim crnim košuljama,
daleko utjecajniji negoli će Armani, Benetton ili Versace ikada biti. Upravo u
tridesetim godinama pojavili su se fašistički režimi, s Mosleyem u Velikoj
Britaniji, pa u Latviji, Estoniji, Litvi, Poljskoj, Mađarskoj, Rumunjskoj,
Bugarskoj, Grčkoj, Jugoslaviji, Španjolskoj, Portugalu, Norveškoj, pa čak i u
Južnoj Americi. Upravo je talijanski fašizam uvjerio mnoge europske liberalne
vođe da novi režim donosi zanimljivu socijalnu reformu i da osigurava ugodnu
revolucionarnu alternativu komunističkoj prijetnji.“
Preostali dio eseja Eco posvećuje objašnjenu, prema
njegovu sudu, trajnih ili vječitih karakteristika svakog totalitarizma, koji za
njega uključuje i onaj desni (nacistički, fašistički, falangistički, ustaški,
četnički) i lijevi (staljinistički, maoistički, titoistički, polpotovski).
Evo tih karakteristika ili, ako vam je draže, znakova
– simptoma TOTALITARIZMA prema Ecu: (1) kult tradicije, (2) odbacivanje
modernizma, (3) nerazumnost / iracionalnost, (4) neslaganje kao izdaja, (5)
strah od razlike, (6) individualna ili socijalna frustracija, (7) opsesija
zavjerom, (8) osjećaj poniženja zbog (umišljene) moći neprijatelja, (9) život
je stalni rat, (10) prijezir prema (moralno, socijalno i fizički) slabijem,
(11) kult heroizma i herojska smrt, (12) mačizam, (13) selektivni /
kvalitativni populizam i (14) vječni fašizam govori novogovorom.
Začudo, među tih 14 vječnih karakteristika fašizma Eco
je zaboravio navesti najvažniju: kult osobnosti / ličnosti totalitarnog vođe.
Sve sam ovo napisao kako bih upozorio na tragikomičnu
javnu i političku reakciju samozvanih hrvatskih antifašista – o toj reakciji
već sam kratko pisao – na odluku predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović o
preseljenju bijelog mramornog poprsja Josipa Broza Tita iz državne politike u –
muzej i povijest. Prestravljeni zbog moguće i potrebne pozitivno-znanstvene
historiografske analize – pozitivne i negativne – ostavštine Josipa Broza Tita,
ti su samozvani „antifašisti“, a zapravo vječni titoisti i jugonostalgičari,
simbolički podigli još jedan zakasnjeli partizanski ustanak protiv svih i
svakoga tko se ne slaže s njihovim pogledima na hrvatsku povijest drzge
polovice XX. stoljeća. Ojađeni i bijesni što je nova predsjednica za njih
„najvećega sina naših naroda i narodnosti“ i „ljubičicu bijelu“ nazvala
„komunističkim diktatorom“, što je Tito po svim filozofijskim, politologijskim
i političko-sociologijskih mjerilima bio (masovne zločine koje je naredio ili
nadahnuo zasad ostavimo po strani!), stotinjak samozvanih „antifašista“ okupilo
se 21. ožujka 2015. u zagrebačkoj Starogradskoj vijećnici, eda bi – 70 godina
nakon sloma nacizma i fašizma, pa i ustaškog pokreta i NDH – osnovali
Antifašističku ligu republike Hrvatske.
Za „maršala“ te čudačke udruge izabrali su
matematičara Zorana Pusića, sina nekad davno mladoga suca iz doba NDH Eugena
Pusića kojeg je poglavnik Ante Pavelić 1944. godine (!) odlikovao, može se
pretpostaviti, za predani rad i odanost ustaškoj „pravnoj“ državi. Eugen je
tajnu o razlozima zbog kojih je primio to odličje, vjerojatno ne bez razloga,
odnio na onaj svijet. Skup je pozdravio, a zasad se ne zna i je li postao
članom ALRH-a, bivši predsjednik dr. Ivo Josipović. Javnom objavom rata
fantomskom hrvatskom fašizmu i fašistima XXI. Stoljeća – metaforičkim „ustaškim
gujama“ u politici i medijima, ali i predsjednici koja navodno ništa ne zna i
ne razumije pa je zbog toga njihova heroja bez mane poslala u Muzeje Hrvatskog
zagorja – Zoran Pusić i njegovi „antifašisti“ objavili su zapravo rat
elementarnom političkom razumu, snoššljivosti i građanskom pluralizmu.
Vraćajući se na Umberta Eca, mogu kazati da su
zloslutni simptomi i znaci tog, nazovimo ga, VJEČNOG TITOIZMA, odnosno lažnog
„antifašizma“, srodni onima koje je Eco naveo za totalitarizme, fašizam i
nacizam: (1) kult ličnosti Josipa Broza Tita i utopijska iluzija o lažnom
komunističkom napretku i svijetloj, besklasnoj budućnosti, (2) mit o zlatnom
dobu Jugoslavije i njezina „bratstva i jedinstva“, (3) vječna ateistička
nesnošljivost prema vjeri i vjernicima, (4) prijezir prema svakom obliku
domoljublja i nacionalizma, (5) plamteća mržnja prema svakoj „desnici“, (6)
duboka individualna ili socijalna frustracija koja rađa bijes, (7) opsesija
„desničarskom“ i „ustaškom“ zavjerom, (8) osjećaj poniženja zbog umišljene moći
neprijatelja („unutrašnjih neprijatelja“, kapitalizma, Zapada), (9) shvaćanje
politike i umnog stvaralaštva kao stalnog rata, (10) prijezir prema (moralno,
poduzetnički, socijalno i fizički) sposobnim i uspješnim ljudima, (11) kult
rada i radničke klase, (12) izjednačavanje antifašizma i komunizma, (13)
selektivni / kvalitativni populizam i (14) vječni titoizam govori
apokaliptičkim (utopijskim) novogovorom „ljudskih prava“.
Dakako, ovo što je Eco napisao o desnom totalitarizmu
vrijedi i za lijevi totalitarizam: „Nije postojao samo jedan nacizam. Ne možemo
Francov hiperkatolički falangizam označiti kao nacizam jer je nacizam u biti
poganski, politeistički i antikršćanski. No, fašistička igra može se igrati na
mnogo načina, a naziv igre se ne mijenja. Pojam fašizma ovdje nije drukčiji
nego Wittgensteinov pojam igre. Igra može biti natjecateljska ili ne, može
zahtjevati neke posebne vještine ili ne, može podrazumijevati novac, ali i ne
mora. Igre su različite aktivnosti koje pokazuju jednu istu „obiteljsku
sličnost“, kaže Wittgenstein.“
TITOIZAM je jedna od totaltarnih – boljševčkih,
lenjinističkih, staljinističkih i samoupravnih – IGARA. Zavodljivost te
političke igre i ovisnost brojnih hrvatskih političkih i umnih „igrača“ o njoj
posljedica je okolnosti što je TITOIZAM u nekim svojim određenjima doista bio
jedinstven, unikatan, totalitaran poredak koji je uspio stvoriti privid o
svojoj superiornosti, posebnosti i neponovljivosti zasnovanima na – povijest je
to uvjerljivo pokazala – utopijskim iluzijama: jugoslavenstvo („bratstvo i
jedinstvo“), nesvrstanost, vladavina radničke klase (izravno ili uz pomoć
njezine „avangarde“ KPJ), izgradnja besklasnog društva i, najvažnije,
genijalnost, junaštvo i nepogrešivost VELIKOG VOĐE Josipa Broza Tita. Nakon što
je svakome iole upućenom postalo bjelodano da je Tito bio nalogodavac masovnih
poslijeratnih zločina i nakon novih zločina počinjenih uime Tita i „spasa“
Jugoslavije u novim velikosrpskim osvajačkim ratovima 1990-ih, „vječni
titoisti“ pronalaze nove „argumente“ kojim pokušavaju braniti svog junaka.
Paradigmatski je u tom pogledu članak poznatog književnog kritičara,
enciklopedista, pisca i javnog umnika Velimira Viskovića“Da nije bilo Tita, ne
bi bilo Hrvatske“. Pozivajući se na davne osobne razgovore s dr. Franjom
Tuđmanom i uzimajući Tuđmana kao svoga jedinoga, krunskog svjedoka, Visković
pokušava Tita prikazati kao mudrog, samozatajnog, konspirativnog hrvatskog
domoljuba koji je itekako zaslužan za stvaranje Republike Hrvatske: „Da nije
bilo njegove antifašističke borbe, Jugoslavija bi bila obnovljena kao monarhija
s jakim pročetničkim elementima, jer bi četnici i Izbjeglička vlada bili
prihvaćeni kao dio Savezničke koalicije, a Hrvati bi bili podčinjeni kao nacistički
kolaboracionisti!“
Kako sam osobno s dr. Franjom Tuđmanom često, vrlo
ozbiljno i dugo razgovarao o Titu „hulji svih hulja“, kako ga je nazivao, mogu
kazati kako je Tuđman – kao Zagorac, partizan, Titov najmlađi general, ali i
politički sužanj koji je vjerovao Miroslavu Krleži kad mu je, nakon sastanka s
Titom u Beogradu, rekaoda ga je Tito poštedio dugogodišnje robije, a možda i
spasio od smrti izjavom „Tuđmanu ne pakovati“ – na neki čudan način poštovao i
volio Tita. Bez obzira na sve te sentimentalne razloge, Tita je Tuđman kao
partizana branio i zbog - samog sebe. U tom pogledu u pravu je povjesničar i
diplomat dr. Darko Bekić, koji kaže kako je Tuđman „Tita držao pred sobom“ kao
svojevrsni obrambeni štit protiv brojnih i raznolikih Titovih mrzitelja –
osvetnika koji su u emigraciji idealizirali i njegovali mit o NDH, a koji su i
njega, Tuđmana, smatrali nepoželjnim „Titovim / partizanskim generalom“ na
položaju njihova voljenog „poglavnika“. Ti „vječni ustaše“, neke sam i osobno
upoznao, do kraja života nisu mogli i ne mogu prihvatiti neospornu istinu da su
ustaški pokret i, još i više, NDH bili zločinački, genocidni pokret i pordci.
Ipak, za razliku od Miroslava Krleže koji je zbog
političkog i životnog konformizma do kraja života, kao bivši uvjereni marksist,
pa i staljinist, živio i umro kao vječni titoist, Franjo Tuđman bio je vrlo
skeptičan i kritičan titoist. Da je Krleža bio vječni titoist, možda najbolje
pokazuje prigodni nekrolog koji je napisao u povodu Titove smrti pod nalovom
„Za dugom kolonom svojih mrtvih divizija ode Tito preko – preko Romanije“.
Nekrolog započinje ovim riječima: „Kad je riječ o Titovoj smrti, treba reći da
nema takve posmrtne počasti koja bi znala ofraziti simbolično značenje njegove
pojave među nama. Bio je sretan čovjek. Ni jednog trenutka nije posumnjao u
svoje ideale, a ostvario ih je više od svega o čemu su pokoljenja naših
pjesnika, političara, vladara i vojskovođa maštala vjekovima. Za dugom kolonom
svojih mrtvih divizija ode Tito preko – peko Romanije. Ode on na daleke
nedogledne poljane narodne pjesme odakle kao da je i stigao.
Nije naš svijet toliko neuk te ne bi umio razlikovati
vulkansku slijepu i surovu stvarnost kojom smo okruženi od vlastitog toplog
krova nad glavom. Da je taj naš krov Titovo djelo, to se objasnilo svima, te
nije bilo čovjeka koji u mislima nije probdio noći i noći za njegove
ljubljanske agonije.“
Tuđman je Tita uvijek smatrao neizlječivim KOMUNISTOM
I JUGOSLAVENSKIM NACIONALISTOM koji, kako mi je govorio, „ipak nikada nije
sasvim zaboravio da je bio i Hrvat“. U tom pogledu nemalo je smiješno kad
Velimir Visković (radi to redovito i Slavko Goldstein) Tuđmana uzima kao
krunskog svjedoka za VLASTITE prosudbe o Titu, Jugoslaviji i Hrvatskoj.
Vlastito viđenje opravdanosti pokretanja antifašističkog pokreta u Hrvata 70
godina nakon poraza fašizma, nacizma i njegovih derivata, pa i ustaštva i
četništva, u Drugom svjetskom ratu i 25 godina nakon uspostave Republike
Hrvatske, osnivačima je iznio i bivši predsjednik Republike Hrvatske dr. Ivo
Josipović: „U političkoj praksi sam se susreo s kritikama zbog govora o
antifašističkim vrijednostima i prisutnosti „ustaške guje“. Nažalost, nisam bio
u krivu jer nam povijest pokazuje da se fašističke ideje pojavljuju periodično,
uporno i tamo gdje to ne bismo mogli očekivati.“
Svoje viđenje dvojne – ratne i poratne – povijesne
uloge Josipa Broza Tita „ligaškim antifašistima“ lapidarno je iznio i
nakladnik, pisac i politikant Slavko Goldstein, čija je knjiga „Tito“ (ima više
od 1300) stranica i potpisuje ju sa sinom dr. Ivom Goldsteinom) tiskana prije
70. Obljetnice pobjede nad fašizmom u nakladi Profila: „Tito je bio
najuspješniji vođa protiv fašizma u Europi i više je nego bilo koji drugi
europski državnik upravo on obilježio otpor prema Hitleru. Takvog poput Tita u
tom trenutku nije bilo. No, uz dužno poštovanje prema Titu, moramo postaviti i
određene rezerve. Iako je najpoznatiji čovjek koji je rođen u ovoj zemlji te mu
se pripisuju goleme zasluge u svjetskoj politici i povijesti, antifašizam danas
ne možemo braniti njegovim imenom. Ispravno je reći da je on bio antifašist
četiri ratne godine, ali i da je već 1945. Zastupao staljinizam koji je u
suprotnosti s antifašističkim vrijednostima. Stoga je ispravno reći da mi ovdje
okupljeni zastupamo antifašizam, a a Tita poštujemo.“
Jedan od malih teorija koja se često koristi u
medicinskoj sociologiji i pri analizama drugih oblika (ne)normalnosti,
devijantnosti, naziva se teorija označavanja – etiketiranja. Teoriju
etiketiranja 1960. Osmislio je sociolog Howard Saul Becker u knjizi „Autsajderi“
(Outsiders), a ona nas uči tome da su predodžbe pojedinca prema samome sebi i
odnosi drugih ljudi prema njemu uvelike odrađeni oznakom odnosno etiketom koju
kvalificirani „ounačivači“ na njega „nalijepe“. Ako, primjerice, psihijatar
etiketu „shizofrenija“ priljepi nekoj sasvim normalnoj osobi, ona sama, a još
više ljudi koji s njom dolaze u kontakt, doživljavat će je kao takvu i odnosit
će se prema njoj kao prema luđaku. Sličan se odnos uspostavlja i s osobom –
bilo živom ili odavno mrtvom – koju se označava, primjerice antifašistom ili
(neo)fašistom, komunistom ili demokratom, nacionalistom ili domoljubom,
zločincem ili herojem, kriminalcem ili poštenim čovjekom, zdravim čovjekom,
uglednim znanstvenikom ili šarlatanom, ekstremnim desničarom ili konzervativcem
itd.
Iza ideologije „bratstva i jedinstva“ i „komunizma“
skrivena velikosrpska propaganda punih je pola stoljeća cijeli hrvatski narod –
eksplicitno ili implicitno – etiketirala kao zločinački, genocidni, služeći se
jasenovačkim mitom o milijun i više Srba, Židova, Roma i Hrvata tamo navodno
ubijenih. Vrsta i broj etiketa koje se u današnjoj hrvatskoj „regionalnoj“ i
svjetskoj javnosti „lijepe“ na Josipa Broza Tita bitno se razlikuju kad je
riječ o pojedincima – označivačima, ali i obiteljima i društvenim skupinama
koje imaju različita iskustva s državnim i političkim poretkom koji je Tito
uspostavio i njime vladao četrdesetak godina.
U doba dok je bio živ, svemoćan, ovjenčan titulom
predsjednika SFRJ bez ograničenja mandata (u Ustavu SFRJ iz 1974.), trostrukog
narodnog heroja i nedodirljivog komunističkog sveca (!), Josip Broz Tito bio je
najveći sin naših naroda i narodnosti, revolucionar, maršal, čuvar bratstva i
jedinstva, vođa radničke klase, vođa nesvrstanih, vrhovni komadant JNA, ali i vrhunski
mačevalac, izvrstan pijanist, briljantni lovac, poliglot itd. Kult njegove
ličnosti bio je središnja točka titoizma kao svjetovne vjere koja je u
različitim razdobljima nosila različite etikete: prijelazni period,
socijalizam, radničko samoupravljanje, socijalističko samoupravljanje itd. Slom
komunizma, krvavi raspad SFRJ i stvaranje Republike Hrvatske kao demokratske
države republikanskog tipa, bitno su izmijenili državni, politički, povijesni i
društveni kontekst u kojem je potrebno i moguće Josipa Broza Tita drukčije,
razumnije, objektivnije etiketirati.
Kad je riječ o Srbima i Srbiji, zanimljiv niz etiketa
Titu je ne tako davno dodijelio autor dokumentarno-obrazovne serije emitirane u
24 nastavka „Tito: Crveno i crno“ Mića Milošević. On Tita označava mnoštvom
etiketa: gospoar druge Jugoslavije koji je Srbima dulje vladao od cara Dušana,
knjaza Miloša i kralja Aleksandra, žovijalni diktator, komunistički heretik,
sirotinjska majka, magnat za jet set,
opsjenar ili protagonist epohe, nesalomljivi partizan, povjerenik Kominterne,
prekaljeni revolucionar, crveno zlo, ribijaš, pasionirani lovac, bonvivan,
posljednji gigant ovog vijeka i rođeni makijavelist.
Za Tita, među ostalim kaže: „Ništa u njegovoj blizini
nije bilo od malog formata: ni sreća, ni nesreća, ni pravda, ni zanos, ni
stvarnost.“
U tekstu koji slijedi čitatelju ću ponuditi niz
etiketa kojima bi se, prema mome mišljenju, moglo pravilno ounačiti Josipa
Broza Tita i titoizam. O jednoj činjenici postoji opća suglasnost: Tito je bio
partizan! Međutim, nakon što se upotrijebi ta etiketa nastaju veliki problemi,
jer vječni titoisti inzistiraju na tezi kako su pojmovi „partizan“ i
„partizanski pokret“ istoznačni s izrazima „antifašist“ i „antifašistički
pokret“. Onoga časa kad je – tijekom predizborne kampanje – Kolinda
Grabar-Kitarović počela ustrajati na razlici između antifašizma i
antifašističkog pokreta i komunizma i komunističkog pokreta, ona je zapravo
postala latentnom neprijateljicom vječnih titoista, koji su joj nakon
uklanjanja mramornog poprsja njihova „vrhovnog komadanta“ iz Ureda predsjednice
čak „zabranili“ pokroviteljstvo nad obilježavanjem Dana antifašističke borbe,
novog državnog blagdana koji se slavi 22. lipnja 1941. u spomen na osnivanje
Prvog sisačkog partizanskog odreda u šumi Brezovici pokraj Siska, prve
antihitlerovske postrojbe u tadašnjoj okupiranoj Europi. Možda treba spomenuti
da je i taj odred bio osnovan na dan kada je napadom nacističke Njemačke na
SSSR (vojna operacija Barbarossa započela je upravo toga dana) prestao
vrijediti Pakt o nenapadanju između Njemačke i Saveza Sovjetskih
Socijalističkih Republika (Pakt Hitler – Staljin) koji su 23. kolovoza 1939. u
Moskvi potpsali Vjačeslav Moltov i Joachim von Ribbentrop.
Partzanski ustanak u Hrvatskoj i bivši Dan ustanka
naroda Jugoslavije, koji seslavio 7. srpnja kao spomen na ubojstvo dvojice
žandara u srbijanskoj Beloj Crkvi (nalog za njihovo ubojstvo došao je od
Komunističke partije Jugoslavije, a ubojica je bio bivši jugoslavenski narodni
heroj Žikica Jovanović Španac), bili su izravna posljedica rata nacističke
Njemačke protiv „bratskog“ SSSR-a, a ne, primjerice, napada Hitlera na
Kraljevinu Jugoslaviju u tzv. Travanjskom ratu od 6. do 17. travnja 1941.
Upravo zbog toga, kako ću poslije i dokazati, Josip Broz Tito nije bio samo i
primarno antifašist, već i boljševik,
staljinist, jugoslavenski nacionalist, masovni zločinac i bezobzirni
makijavelist koji nije dopustio nastanak i opstanak antifašističkih pokreta
koji bi imali demokratski, zapadnoeuropski i nacionalni predznak.
Etiketa „diktator“ (mogla je iskoristiti i neku od
istoznačnica i suznačnica: moćnik, silnik, samodržac, apsolutist, autokrat) za
koju se u nizu javnih istupa odlučila predsjednica Grabar-Kitarović ne govori
nam mnogo, zapravo vrlo malo o političkoj biografiji Josipa Broza Tita, prirodi
pokreta kojim je upravljao i položaju nas, njegovih podanika jer, povijesno
promatrano, ta oznaka nije izvorno imala negativno značenje. Naime, izvorno, u
starom Rimu, latinski pojam „diktator“ (kao i grčki pojam srodnog značenja
„tiranin“) nije imao negativno značenje koje ima danas. Označavao je osobu –
velikodostojnika, magistrata (magistratus),
pretora, pa i konzula – kojoj je senat zbog neposredne ratne opasnosti ili
drugih razloga koji su bili pogubni za provinciju ili carstvo tu titulu i
apsolutne ovlasti koje su uz nju išle dodjeljivao na odreženo vrijeme, najčešće
na šest mjeseci ili godinu dana. Imajući na umu upravo to izvorno značenje
pojma „diktator“, uz trunčicu ironije, prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franju
Tuđmana često sam nazivao „pokojni diktator“ s obzirom na to da ga je prvi put
za predsjednika Republike Hrvatske izabrao Hrvatski sabor u skladu s Ustavom
Republike Hrvatske koji mu je davao velike, polupredsjedničke ili
superpredsjedničke, da ne kažem apsolutističke ovlasti, toliko važne u vremenu
stalnih prijetnji JNA i Srbije vojnim udarom i ratom. Dakako, poslije je dr.
Franjo Tuđman na izravnim izborima dobio puni demokratski legitimitet i
legalitet.
Dakle, Josip Broz Tito ne može se precizno odrediti
pojmom „diktator“ jer bi, u najmanju ruku, uz imenicu trebalo pridodati pridjev
– dakle, „komunistički diktator“. Ta bi sintagma onda upućivala na poseban
oblik diktature koji se doktrinarno nazivao „diktaturom proleterijata“ bivše
države. Dakako, ni etiketa „komunistički diktator“ nije prikladna i dostatna za
određivanje oblika vladavine Josipa Broza Tita u dugom razdoblju od 1945. do
1980. S obzirom na politički poredak kojem je bio na čelu – kao apsolutni,
doživotni pa i vječni gospodar – i stil vladavine (tome je služila borbena
parola „I poslije Tita – Tito“ i zavjetna pjesma „Druže Tito, mi ti se kunemo
da sa tvoga puta ne skrenemo.“) izrazi „tiranin“ i „tiranija“ bolje izražavaju
srž titoizma nego izrazi „diktator“ i „diktatura“. Naime, tiranija ili
despocija oblik je vladavine u kojoj autokratski vladar – tiranin – despot ili
uska skupina autokratskih vlastodržaca – oligarha – despota – tirana ima
apsolutnu moć i vlada u skladu s vlastitim interesima i voljom: bez zakona ili
uz zakone koji su mrtva slova na papiru ili, kako je često govorio Tito: „Ne
treba se držati zakona kao pijan plota“. Prastare istočnjačke tiranije –
despocije, egipatske s faraonima, perzijske, bizantske, otomanske, kineske i
ine, pretvarale su vlastite tirane – despote u bogove i božanstva čije su
riječi i odluke bile iznad svakog zakona. „Titoizam“ se u tom smislu može
smatrati nekom brstom „komunstičke tiranije – despocije“, jer je Josip Broz
Tito tijekom višedesetljetne vladavine stekao status nepogrešivog vizionara,
genijalnog državnika i besmrtnika čija je fizička smrt izazvala masovnu
histeriju, satkanu od osjećaja nenadoknadivog gubitka, beskrajne tuge, straha
od budućnosti i potpune izgubljenosti. Dakle, teza po kojoj je Josip Broz Tito
bio „komunistički tiranin – despot“ znatno bolje definira bit i stil njegove
vladavine nego ona o „komunističkom diktatoru“.
U traženju prikladnih oznaka – etiketa za Josipa Broza
Tita tijekom i posebice neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata nikako
ne bi trebalo propustiti pomalo zaboravljeni pojam „satrap“. Satrap u
staroperzijskoj državnoj tradiciji označava, prema Bratoljubu Klaiću,
„punovlasnog carskog namjesnika u provinciji“ te „okrutnog, samovoljnog i
oholog tiranina“ koji je okrutno i samovoljno vladao provincijama koje su mu
carskom voljom dodijeljene na milost i nemilost. U Staljinovu ili sovjetskom
ideološkom, ali i imperijalnom „carstvu“ Josip Broz Tito bio je, nazovimo ga
tako, Staljinov satrap zadužen za bivšu Jugoslaviju, Albaniju i Bugarsku. Tu
ulogu vjerno je i pokorno ispunjavao tijekom i nakon Drugog svjetskog rata, sve
do Rezolucije Inforbiroa (28. lipnja 1948.) i razlaza, a zatim i sukoba sa
Staljinom.
Brojni partizansko-komunistički zločini počinjeni za
vrijeme, potkraj i nakon Drugog svjetskog rata teorijsko su uporište i
nadahnuće imali u „revolucionarnom teroru“ i „diktaturi prroleterijata“ i borbi
protiv „klasnih neprijatelja“ kao nužnoj pretpostavci izgradnje budućeg sovjetsko-komunističkog
društva. Ako bismo željeli pronaći neku paradigmatsku razliku između zločinačke
naravi desnih i lijevih totalitarnih pokreta i poredaka XX. stoljeća svedenih
na generičke pojmove „fašizam“ i „komunizam/staljinizam“, onda bismo mogli kazati
da su desni totalitarizmi bili genocidni, a lijevi socioidni. Kako moj čitatelj
zasigurno zna da je genocid najteži zločin protiv čovječnosti (pokušaj potpunog
i djelomičnog uništenja neke nacionalne, etničke, rasne ili vjerske skupine),
dužan sam ukratko objasniti što je sociocid.
Za razliku od genocida, sociocid ne teži uništavanju
ljudi po nacionalnoj, etničkoj, rasnoj ili vjerskoj skupini, već zbog
pripadnosti određenoj klasi, društvenoj, kulturnoj ili socijalnoj skupini.
Staljinistički sociocidi tamanili su svu „reakciju“ i „ostatke kapitalističkog
i građanskog društva“ onemogućujući time društvenu reprodukciju i razvoj:
poduzetnički, ekonomski, znanstveni, umni, umjetnički. Lenjin i Staljin, a
zatim i svi njihovi sljedbenici – satrapi, među koje pripada i Tito, počinili
su sociocid ubijajući ili progoneći pripadnike različitih društvenih skupina:
kapitaliste, poduzetnike, građansku inteligenciju, zagovornike višestranačkog
poretka, kulake, „ostatke starog poretka“ općenito. Time su počinili masovne
zločine sociocida koji još uvijek nisu prepoznati kao zločini – blizanci
genocida i etničkog/cocijalnog čišćenja. Paradigmatičan je za Titove zločine
sociocida masovni komunističko-partizanski zločin, zapravo pokolj 53 istaknuta
građanina grada Dubrovnika 1944. i 1945. na otočiću Daksi.
Nakana vječnih titoista da spriječe istraživanja i
javnu raspravu o komunističko-partizanskim pojedinačnim i masovnim zločinima
koji imaju karakter sociocida jednostavno ne može uspjeti jer su ključne
institucije Europske unije, ali i Hrvatski sabor usvojili brojne dokumente koji
zahtijevaju istraživanja i osudu genocidnih i sociocidnih zločina. Masovni
sociocid u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji okončan je u ranim 1950-im godinama
nakon neuspješnog projekta osnivanja seljačkih radnih zadruga i velike gladi
koja je zaprijetila zemlji.
O još jednoj etiketi, kad je riječ o Titu, ne bi
trebalo biti nepotrebnih teorijskih i političkih sporova: Tito je bio rođeni,
prepredeni i beskrupulozni makijavelist! Dakako, pod pojmom „makijavelist“
ovdje mislim na njegovo popularnoznanstveno shvaćanje, a ne na izvorni sadržaj
rasprave „Vladar“ (Niccolò
Machiavelli). Makijavelizam se u toj popularnoznanstvenoj interpretaciji svodi
na izreku „cilj opravdava sredstvo“, a polazi od pretpostavke dasu ljudi,
većina ljudi, po prirodi kukavice, sebičnjaci, lažovi i nemoralni prevaranti.
Dosljedno tome, pretedent na položaj vladara i već ustoličen vladar ima puno
pravo koristiti se svim sredstvima da bi postigao cilj kojem teži: može biti
beskrupulozni nasilnik i tiranin, podlac i potkazivač, manipulator i lukavac,
laskavac i lažljivac, tiranin, pa i ubojica.
Kao izvrsno plaćeni agent Kominterne Tito je učinio
sve kako bi u doba Staljinovih velikih čistki (započele su 1934, a trajale do
njegove smrti) ostvario dva ključna cilja: preživjeti i pasivno ili aktivno
sudjelovati u procesu likvidacije pretedenata na položaj predsjednika
Komunističke partije Jugoslavije. Srbijanski novinar Pero Simić, autor sedam
knjiga o Titu, u knjizi Svetac i magle
iznosi niz dokaza da je autor potkazivačkog pisma namijenjenog NKVD-u i
Komunističkoj partiji SSSR-a „Moj odnos s
osobama koje su raskrinkane kao saboteri i neprijatelji naše partije“ Valter
tj. Tito. U tom pismu koje je „Valter“ vlastoručno napisao na ruskom jeziku 23.
Rujna 1938., mjesec dana nakon dolaska u Moskvu, Tito negativno piše o sedam
članova KPJ koji su u trenutku kad piše pismo već bili, po nalogu Staljina,
ubijeni (Kamilo Horvatin, Đuro i Stjepan Cvijić, Ivan Gržetić, Milan Gorkić,
Filip Filipović i Antun Mavrak) i dvojici koja su u zatvoru iščekivala istu,
smrtnu sudbinu (Sima Marković i Simo Miljuš). Kad ih je nekoliko mjeseci
poslije (u ožujku 1939.), piše Simić, Tito – kojeg je Staljin za generalnog
sekretara KPJ imenovao 5. siječnja 1939.
– isključio iz KPJ, revno obavijestivši o tome Kominternu, Marković i
Miljuš streljani su po kratkom postupku: 19. travnja 1939. Istog su dana
strijeljani i drugi zatočeni članovi KPJ: Kosta Novaković, Vladimir Ćopić, Akip
Šeremet, Jovan Mališić i Radomir Vujović.
Međutim, krajnji domet Titove makijavelističke
beskrupuloznosti i ljudske bezosjećajnosti vidi se iz njegove spremnosti na
žrtvovanje bivše i u to doba aktualne supruge. O tom bezočnom makijavelizmu
piše – citirajući Arkadija Vaksberga i njegovu knjigu Hotel Luxs - Jasper Ridley u
svojoj knjizi Tito (hrvatski
prijevod: Prometej, Zagreb, 2000.). Nekoliko dana nakon dolaska u Moskvu, 24.
kolovoza 1938., Tito doznaje da su uhićene i optužene kao „imperijalistički
špijuni“ njegova bivša supruga Pelagija Denisovna Belusova (Polka) i tadašnja
supruga Lucija Bauer. Nakon te spoznaje, piše Ridley pozivajući se na istraživanja
Vaksberga, „Tito je 27. rujna 1938. Dimitrovu i Manuilskom napisao da se osjeća
krivim što zbog nedostatka budnosti nije primjetio izdajničke postupke svojih
supruga“. (Ridley, str. 151.).
U težnji da ostvari svoj OSNOVNI CILJ – osvojiti vlast
pod svaku cijenu i vladati doživotno uz apsolutističke ovlasti i KRALJEVSKU
kvalitetu života i obožavanje masa – Tito doista nije birao sredstva. Od
moskovskih dana i promišljenog prokazivanja partijskih „drugova“, konkurenata
na crveno partijsko prijestolje i prokazivanja bivše i tadašnje supruge do
ratnih partizanskih i poslijeratnih staljinističkih obračuna sa svima koji su
pokazali vlastodržačku ambiciju (kralj Petar, Ivan Šubašić, Draža Mihailović,
Andrija Hebrang, Milovan Đilas, Aleksandar Ranković, Miko Tripalo, Savka
Dabčević-Kučar, Marko Nikezić, Latinka Perović i drugi) Tito doista nije birao
sredstva: likvidacije političkih protivnika, proglašenje i osuda svetaca kao
ratnih zločinaca (slučaj blaženoga, uskoro svetoga Alojzija Stepinca), čistke,
Goli otok, progoni, ozakonjenje verbalnog delikta, kazamati, ubojstva
emigranata, slamanje hrvatskog proljeća i srbijanskog liberalizma itd.
Kad je riječ o njegovim ženama, od prokazivanja i
osude „izdajničkih postupaka svojih supruga“ njegove zadnje supruge Jovanke
Broz u travnju 1975. (Tito se, zbog dvorskih spletki i spekulacija koje je
pokrenuo „prasac“ Stane Dolanc – tako ga je nazvao fotograf Ivo Eterović – da
mu žena radi o glavi i o vlasti u dosluhu s pučistički raspoloženim generalima
i admiralima s Nikolom Ljubičićem na čelu, iselio iz Užičke 15 i trajno uselio
u Bijeli dvor) ništa se bitno nije promijenilo u svijesti i savjesti – rođenog
makijavelista.
Velika moralna i politička panika koju su vječni
titoisti stvorili zbog sasvim razumne i u zadnji čas donesene odluke
predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović da bijelu mramornu bistu njihova junaka,
božanstva bez mane, pošalje u muzej, a simbolički u povijest, rezultirala je
nečim dobrim: javnim raspravama o tome kako bi trebalo gledati na povijesnu ulogu
i nasljeđe Josipa Broza Tita iz današnje hrvatsko-europske perspektive. Ta
rasprava zasigurno neće utjecati na svijest i savjest titoista, ali će pružiti
priliku ozbiljnim hrvatskim i zapadnim povjesničarima da dođu, vjerujem, do
odnosa koji sam nedavno predložio kao polazište za mjerenje i vaganje Titove
povijesne popudbine koju je ostavio nama Hrvatima: 42 posto dobrog i
pozitivnog, 58 posto zla i negativnog. Josip Broz Tito punih je 45 godina (od
1945. do 1990.) bio miljenik povijesnih prilika i neprilika. U doba hladnog
rata u zapadnoj javnosti – političkoj, medijskoj, publicističkoj, pa i
enciklopedijskoj – bio je višestruko pozitivan simbol. Za većinu zapadnih
političara i umnika, on je bio jedan od malih-velikih antifašističkih
pobjednika. Za Engleze je bio dvostruki „dobri dečko“: kao osobni prijatelj i
ratni saveznik njihova kultnog ratnog premijera i vojskovođe Winstona
Churchilla i kao obnovitelj njima predrage (druge) Jugoslavije. Amerikancima je
imponirao zbog povijesnog „ne“ koje je izrekao Staljinu i općenito zbog sukoba
s Carstvom zla – SSSR-om. U samom SSSR-u Tito je bio odmetnuta crvena ovca koja
nikada nije zaboravila na svoje crveno stado. Državnicima Trećeg svijeta, među
kojima su, ruku na srce, ako izuzmemo Nehrua, glavnu riječ vodili diktatori,
tirani, satrapi, pa i masovni ubojice, Tito je imponirao jer je bio jedan od
vođa Trećeg svijeta, jedan od trojice ili četvorice osnivača i vođa Pokreta
nesvrstanih.
Pola stoljeća stoga ntko nije postavljao pitanje je li
Tito imao i mračnu stranu i koliko je zločina zapovjedio, potaknuo ili
nadahnuo. Umro je, kako bi rekao Krleža, kao sretan čovjek: jer on sam nije
posumnjao u opravdanost masovnih ubojstava koja su počinjena uime viših
ciljeva: obnove „bratstva i jedinstva“ i izgradnje novog čovjeka i društva.
Njegov pokop pokazao je kako ni drugi nisu posumnjali u njegovu povijesnu
ulogu. Slom komunizma i kraj hladnoga rata, ali i raspad Titova životnog djela
(FNRJ – SFRJ) i masovni zločini (200 000) poginulih i ubijenih) koji su činjeni
i u njegovo ime (JNA i Milošević), potaknuli su istraživanja i rasprave o Titu
zločincu. Danas se stoga njegovo ime, prezime i nadimak sve češće pojavljuju na
popisima najvećih masovnih ubojica zločinačkog XX. stoljeća. Engleski ga
mediji, primjerice, stavljaju na 13. mjesto te zastrašujuće rang-liste,
stavljajući mu na dušu 540 000 mrtvih, što je, dakako, nemjerljivo u odnosu na
Mao Ce Tunga (60 milijuna), Staljina (40 milijuna) i Hitlera (30 milijuna), ali
višestruko više od broja žrtava koje stavljaju na dušu satrapa koje mi rutinski
smatramo strašnim zlikovcima: generala Francisa Franca (35 000 ubijenih),
generala Jorgea Viele (13 000) i generala Augusta Pinocheta (3000).
Informacije i podaci o zločinačkoj naravi Tita i
titoizma polako se pojavljuju i u najprestižnijim svjetskim enciklopedijama
kakva je, primjerice, Encyclopaedia Britannica. Vječnim titoistima nikako ne
ide na ruku ni demistifikacija jasenovačkog mita o 500, 600 ili 700 tisuća
žrtava toga strašnog ustaškog logora. Trenutačni pojednačni popis žrtava
Spomen-područja Jasenovac navodi 83 145 ljudi, od kojih 47 627 Srba, 16 173
Židova, 13 116 Roma i 4 255 Hrvata.
Dakle, ako izuzmemo hrvatske vječne titoiste, vrijeme
i, nazovimo to tako „aritmetika žrtava i zločina“ nikako nisu na stran bivše
„ljubičice bijele“, a danas sve više „ljubičice crveno-crne“. Kad je riječ o
aritmetici žrtava i zločina, trenutačno – a vjerojatno ni trajno – nije i neće
biti moguće srediti to knjigovodstvo jer nepregledna povijesna istraživanja,
računi i statistike o crnom (ustaškom, četničkom, bjelogardijskom,
talijanskofašističkom i njemačkonacističkom) i crvenom (partizanskom i
komunističkom) teroru ostavljaju dojam da se od silnih stabala (silnih
aproksimativnih brojki) ne vidi šuma (stvarni podaci). Naime, kad sam, provodeći
istraživanja za ovaj tekst, za pomoć oko „aritmetike žrtava i zločina“ zamolio
jednog od najskrupuloznijih istraživača tih mračnih statistika dr. Vladimira
Geigera, on mi je putem e-maila uputio čak sedam knjiga i znanstvenih
monografija prekrcatih silnim podacima o ratnim i poslijeratnim zločinima
fašista i antifašista, shvaćenim u smislu o kojem piše Umberto Eco. Iz te šume
podataka gotovo je nemoguće izdvojiti brojeve o kojima bi postojala znanstvena
– dokumentima i/ili istraživanjima uvjerljivo potvrđena – suglasnost.
Ipak, na osnovi objavljenih rezultata brojnih, da ne
kažem bezbrojnih istraživanja, moglo bi se kazati da je nakon oslobođenja
mnogih gradova u bivšoj Jugoslaviji i službenog završetka Drugog svjetskog rata
(9. svibnja 1945.) ubijeno ili skapalo od iscrpljenosti i gladi na prisilnim
kažnjeničkim marševima (Križni put) ili u staljinističkim koncentracijskim
logorima između 180 000 i 250 000 ljudi.
Austrijski povjesničar Michael Portmann, ukupni je
broj žrtava – ratnih i civilnih zarobljenika, pa i „klasnih neprijatelja“ –
potkraj i nakon Drugog svjetskog rata procijenio na najmanje 180 000. Od tog
broja u Bleiburgu i na Križnom putu, prema njegovim istraživanjima, stradalo je
oko 80 000 ljudi (od tog je broja oko 50 000 Hrvata); stradalih je folksdojčera
i Nijemaca između 50 000 (Portman) i 55 000 (Geiger), Srba i Crnogoraca (u
Sloveniji, Beogradu, Vojvodini i BiH) oko 40 000, muslimana oko 20 000,
Talijana oko 10 000, Mađara 5000, Albanaca 2000 itd. Uza sve to, iz bivše
Jugoslavije prognano je ili pred strahom od progona pobjeglo najmanje 500 000
ljudi koje se smatralo fašističkim i nacističkim kvislinzima i
kolaboracionistima: najviše folksdojčera i Njemaca (više od 250 000), zatim
Talijana (više od 150 000), Mađara i drugih.
Hrvati i drugi narodi današnje Republike Hrvatske, ali
i bivše Jugoslavije, bili su u Drugom svjetskom ratu, kako je to ispravno
smatrao povjesničar dr. Franjo Tuđman, žrtve (ali i krvnici) velikih
TOTALITARNIH IDEOLOGIJA i OSVAJAČKIH POKRETA: fašizma, nacizma, staljinizma.
Tuđman je rješenje te strašne, zločinačke povijesne drame vidio u nacionalnom
pomirenju, o kojem je pisao i Umberto Eco. Ovo poglavlje zaključit ću stoga
njegovim riječima: „U mojoj zemlji danas postoje oni koji kažu da je
oslobodilački rat bio tragično vrijeme podjela i da je sve što trebamo
nacionalno pomirenje. Pamćenje tih strašnih godina trebalo bi biti potisnuto,
refoulée, verdrängt. Ali Verdrängung (potiskivanje,
premještanje) izaziva neurozu. Ako pomirenje znači suosjećanje i poštovanje
svih onih koji su vojevali svoje ratove u dobrim namjerama, onda oprost ne
podrazumijeva i zaborav. Mogu čak i priznati da je Eichmann iskreno vjerovao u
svoju misiju, ali ne mogu reći „O.K, vrati se i napravi to opet“. Tu smo da se
sjetimo što se dogodilo i svečano kažemo da „oni“ to ne smiju opet napraviti.“
U hrvatskim prilikama „oni“ su, dakako, njemački nacisti, talijanski fašisti,
ustaše, četnici, ali i Titovi partizani i komunisti, pa i – VJEČNI TITOSTI.
Slaven
Letica
„Vječni titoizam i ljudožderska politika“
(Večernji list, Zagreb, 2016.)
0 comments:
Objavi komentar