Zajebite revolucije, pozovite ih na ručak

Aljmaš, prognanici
Kaže u jednom eseju Tin Ujević: "Oprostite, ali neke riječi detoniraju!" I doista, kada čujem riječi poput revolucija, revolver, fronta, rat... da prostite, uhvati me proljev i odmah moram na WC. Što tek reći, a da se čovjek ne prekriži, o ideologijama koje se tako silno zaklinju u ljubav a kojima su upravo te riječi na gotovo svim transparentima?

Definicija: revolúcija - korjenita promjena u političkim, društvenim i ekonomskim odnosima, izvedena NASILNIM PUTEM (Hrvatski jezični portal) - Split, 08. 03. 2017.
Gledam jednu sliku i uz nju čitam kratku uspomenu dr. sc. Irene, i razmišljam o tome kako to stvaro izgleda kada se najgluplje parole, a te su uvijek i najBOMBAstičnije, pretvore u grotesknu stvarnost. Sjećam se i ručka s jednom drugom majkom, s onu drugu stranu fronte, kojoj su jednog popodneva donijeli sina u crnoj najlonskoj vreći. Mladića, od svega 19 godna. Listao sam njegov album, čitao njegove pjesme (također je sanjao revolucije i žene), i nije mi bilo teško shvatiti kako su sve revolucije, ratovi i fronte zapravo jedno veliko sra..e, s naglaskom na nj.

Hrvatska još uvijek traži 1.024 osobe nestale u Domovinskom ratu od kojih je 325 iz Vukovara. "Ne možemo biti zadovoljni do sada postignutim rezultatima. Devetnaest je godina prošlo od nepoznate sudbine naših najmilijih" - kaže predsjednica Udruge Vukovarske majke Manda Patko. 


Dakle, volite jadni druge, ako možete. Ako ne razumijete te druge, pozovite ih na ručak. Možda shvatite i da nije toliko problem u njima, koliko u onima koji im stavljaju revolvere u ruke. Prvo od riječi, a poslije...?

Aljmaš, prognanici (Izvor: Slobodna Dalmacija i Wikipedia)

Preporučujem pročitati dva poučna teksta u prilogu:

Progonstvo iz Slavonije: 1991. šlepovima, danas busevima

1. kolovoza 1991. bila sam među stotinama ljudi koji su se ukrcali u šlep na Dunavu kako bi se spasili od pokolja. Barikadama su bili odsječeni svi kopneni putevi. Preko bogojevskog mosta nadirali su tenkovi, okolna su mjesta “pala”. Tko nije poginuo u granatiranju brutalno je likvidiran, u tjedan dana poginulo je 50 ljudi! Jedini spas postao je Aljmaš, a iz njega se nije moglo nigdje – osim u Dunav!  Branili su nas gardisti (neki nisu bili ni punoljetni), uz pomoć mještana s lovačkim puškama. To ne mogu zaboraviti do kraja svog života. Prva dva šlepa evakuirala su ranjenike, i djecu, treći je bio za branitelje. Ostala je nekolicina starijih mještana koji nisu želeli napustiti svoje domove i ubrzo su ubijeni. Dio mene i sad tuguje za nekima koji su poginuli da bismo mi živjeli u samostalnoj Hrvatskoj. Nismo znali da će naše progonstvo potrajati 7 godina. Sve smo izdržali u zajedništvu: razne nedaće, seljenja, loše uvjete… u međuvremenu smo se školovali, molili se i nadali povratku domovima i boljem životu. Ona poslovica „što te ne ubije te ojača“ stvarno je istinita.

Na ovoj fotografiji koja je obišla svijet žena s djetetom moja je ujna i bratić: Mara i Juraj Petrijevčanin. Danonoćno je brinula o ranjenicima i zasluženo je dobila svoj dio u knjizi „Žene u domovinskom ratu“. Najteži ranjenici noću su motornim čamcem prekriveni ceradom prevažani do osječke luke. Neki nisu doživjeli dolazak u bolnicu… Ujna Mara i danas radi u osječkoj bolnici. Dijete koje ona drži u naručju, moj bratić Jura, jedan je od onih koji su autobusima s osječkog kolodvora morali otići iz Slavonije. Ovdje nije bilo posla za njega pa sada radi u njemačkoj bolnici. Pošten i hrabar dečko (2013. bio je „Ponos Hrvatske“ jer je iz požara izvukao dvoje ljudi) sada je pun sjete, kad se čujemo, sa čežnjom u glasu, govori mi da će se prije ili kasnije vratiti u Slavoniju.. Stihovi „ Ne dirajte mi ravnicu jer ja ću se vratiti“ i nakon 25 godina još su aktualni. Nažalost, sada vrijede za Juru i sve one koji su bili prisiljeni otići u inozemstvu. Najplodniji dio Hrvatske sada je najsiromašniji. To se nije smjelo dogoditi! I dalje vjerujem da možemo bolje i da još nije kasno. Dugujemo to svim žrtvama rata, mladima koji su otišli ne svojom krivnjom, i našoj djeci koja zaslužuju bolje od ovoga.


Mračna, totalitarna ideologija, viri iza zastave blještavih boja. Iskorištavajući prezrene i ranjive skupine, propovijednici kaosa i nasilja, čak izmišljaju i kreiraju incidente da bi se prikazali tobožnjim zaštitnicima "ljudskih prava" i pokoravali čitava društva.
Vidiš, nisu svi nacionalisti bili ignoranti kako tvrdi Danilo Kiš u svom poznatom eseju o nacionalizmu. Uz neke zablude koje su imali kao i svi ljudi u svom sazrijevanju, neki će ostati zapamćeni kao istinski i najveći borci za slobodu i demokraciju u svojoj zemlji. Niti su baš svi nacionalisti nosili brade do pupka i krvavi nož u zubima. Bilo ih je čije tekstove bi vrijedilo uvrstiti u sve školske čitanke. Posebno za one koji se kane baviti ljudskim pravima. Jedan od njih je i ovaj esej:

Zoran Đinđić: Komunizam van zakona

Komunizam je bio jedino društveno uređenje u istoriji čovečanstva koje je uvedeno dekretom. Naravno da je istorija prepuna oktroisanih državnih uređenja i nametnutih oblika vlasti. Međutim, komunizam je bio znatno više od toga. On je predstavljao nameru da se na osnovu principa, formulisanih i obrazloženih u "naučnom komunizmu", tj. komunističkoj filozofiji istorije, stvarnost uspostavi, oblikuje i da se njome upravlja. Komunisti su društvu pristupali na isti način na koji konstruktor pristupa izradi nekog velikog projekta. Najpre se izbrišu sve prethodne skice, zašilji olovka, sistematizuju prostorne celine. Poređenje je adekvatno, ali cinično. Jer, ono što je u komunističkom projektovanju brisano bili su: tradicija, istorijsko sećanje, ljudske sudbine, narodi. Zašiljena konstruktorska olovka često je imala oblik golog nasilja, a ono što se projektovalo bili su individualni životi, društvo, istorija, ljudski rod.

Oni koji pokušaju da razumeju magičnu privlačnost komunističke ideje u fazi njene ekspanzije moraće da odustanu od jednostavnih analiza i osuda totalne vlasti, neograničenog terora i ideološkog monopola. Sve to je istina, ali nije dovoljno. Ostaje "višak problema" koji se sastoji u tome da su visoko moralni ljudi iz uverenja postajali egzekutori nedužnih sugrađana, da su i sami umirali kličući svojim vlastitim ubicama, dojučerašnjim drugovima.

.
Zaista, komunizam se ne može razumeti bez uzimanja u obzir slatke i opojne kolektivne droge - vere u to da se ljudi i društvo u celini mogu menjati i usmeravati prema unapred utvrđenom planu i iz jednog centra. "Novi čovek" je obećani dobitak u toj velikoj igri, u kojoj je kao ulog služila najpre vlastita duša. Naravno da je u toj igri bilo i varalica, ali to je sporedni efekat. Nijedna igra nije moguća bez onih koji iskreno veruju u njena pravila, pa isto važi i za komunističku.

Utoliko je komunizam kao projekat definitivno propao već napuštanjem ratnog komunizma i uvođenjem NEP-a u Sovjetskom Savezu. Sve nakon toga bilo je otaljavanje, klanje tupim nožem, sprečavanjem istine da dođe na svetlo dana. Onog trenutka kada je ideja o permanentnoj revoluciji kao sadržaju komunističke civilizacije zamenjena različitim teorijama o "prelaznom periodu", socijalizmu kao prvoj fazi komunizma, kada je dopušteno korišćenje novca kao sredstva društvenog saobraćanja, kada je uvedena državna vlast kao preovlađujući oblik administrativne kontrole, tog trenutka se velika zamisao metodskog menjanja ljudskog roda pretvorila u taktiku održavanja vlasti po svaku cenu.

Izvorni otrov komunizma, vera u mogućnost i poželjnost političkog upravljanja ljudskim dušama i istorijom čovečanstva, neutralisan je, dakle, već u ranim dvadesetim godinama. On je nadalje postojao i putovao svetom kao što svemirom putuje svetlo neke zvezde koja je odavno nestala. U ime te svetlosti lomljeni su ljudi i narodi, ali pretežno tehnokratski, bez izvornog entuzijazma.

Danas, kada su se izgubili i poslednji tragovi varljive svetlosti, ostao je mrak još gušći nego pre toga, i ostalo je pitanje: kojim putem nazad? Da li je moguć postepen, evolutivni povratak sa ćorsokaka na normalni put, ili bi ova "vožnja u rikverc" samo unela dodatnu pometnju u društveni saobraćaj, pa se stoga preporučuje traženje prečice, po kojoj je vožnja rizična i nekomforna, ali obećava znatno brže uključivanje u regularne civilizacijske tokove.


Svako razmišljanje o najjednostavnijem načinu storniranja komunističkog projekta mora imati u vidu način njegovog nastanka. Uveden dekretom, on je bio i ostao nešto veštačko, mehaničko, artificijelno. Kao mašina koja stane čim se isključi eksterni dovod energije. Taj eksterni dovod bila je represija. Ako nema represije, direktne i uverljive, komunizam se topi kao komad leda na pustinjskom suncu. Međutim, problem se tu ne završava. Sedam ili četiri i po decenija komunizma nisu, doduše, stvorili njegovu prirodnu socijalnu osnovu, koja bi mu omogućila da živi i bez priključivanja na eksterni izvor energije. Ali u tom vremenu su spontano razvijeni različiti mehanizmi prilagođavanja ovom veštačkom načinu života. Ljudi su se dovijali kako da prežive u uslovima suspenzije svih ili znatnog dela pretpostavki za normalan život. Na taj način je nastao svojevrsni socijalistički tip socijalnog osećanja i ponašanja, koji osposobljava za preživljavanje u nenormalnim uslovima, ali koji može da bude prepreka uspostavljanju i stabilizovanju normalnih uslova.

Uvežbana da izbegavaju i amortizuju represiju, komunistička društva nisu osposobljena za " konstruktivno ponašanje", tj. njima nedostaje iskustvo u rešavanju konstruktivnih zadataka. A kako bi ga i stekli, kada je sve drugo osim traženja linije najmanjeg otpora u komunizmu bilo čist luksuz.

"Jedini smisao mog rada je u nastojanju da se osigura prava, ljudska, pravedna i slobodna zajednica – za sve i svugdje; zajednica koja raznolikost ne samo podnosi, nego joj se i raduje upravo onako, kako se graditelji katedrale u Chartresu raduju, kad iz raznobojnih stakala slažu svoje vjerničke rozete. Tako radostan i tako raznolik svijet – to je moj san! Ako zbog njega moram biti suđen, ja na to pristajem jer bez tog sna ni ja, ni moje djelo nemamo nikakvog smisla." - Vlado Gotovac na suđenju pred komunističkim, a ne fašističkim sudom u Zagrebu, 1981.
Zbog toga je, po prirodi stvari, društveni i politički pluralizam koji je u bivšim socijalističkim državama takoreći eksplodirao nakon ukidanja najgrubljih oblika represije, u velikoj meri nastupio u formi anarhije, bez elementarnih sposobnosti rešavanja konflikata i miroljubive samoregulacije. Veštački projekt komunizma/socijalizma decenijama je sprečavao spontanu društvenu komunikaciju i prisiljavao društvo da govori mehaničkim ideološkim jezikom. Sada je taj jezik ukinut, ali ono što ga zamenjuje pre liči na galamu i neartikulisane zvuke nego na nesputano sporazumevanje. Nekadašnjim komunističkim društvima potreban je izvesni period učenja da bi društvene grupe (nacije, vere, političke stranke) pronašle svoje jezike, na kojima mogu da izraze svoje interese, da ih saopšte drugima, i da sa drugima komuniciraju o tim interesima. Za to je neophodno vreme i vlastiti napor. Dok traje uvežbavanje jezika na kome će biti moguće voditi rasprave, svađe i postizati sporazume, možda će neke društvene grupe posegnuti za onim sredstvima komunikacije kojima već raspolažu, tj. pesnicama, pa će ponegde za raspravu biti prekasno. Ali, alternative nema. Za socijalno učenje potrebno je izvesno vreme. Neka lekcija se može preskočiti, ceo kurs ne može.

Na osnovu svega ovoga je jasno da će se nekadašnja socijalistička društva na svome putu u normalne civilizacijske tokove morati kretati istovremeno u dve brzine. Ono što je u njima bilo stvoreno i održavano političkim odlukama i veštački, mora neodložno i radikalno da bude uklonjeno. To se pre svega odnosi na način upravljanja društvom, na državne i društvene ustanove, na tip vlasti i delovanje njenih nosilaca. U transformaciji državnog i društvenog uređenja bivša socijalistička društva moraju se kretati četvrtom brzinom, ili će se zagubiti na stranputici. Međutim, u menjanju i korigovanju socijalnog mentaliteta i strukture ponašanja primerena je druga brzina. Iako je taj mentalitet nasleđe socijalizma, on nije mehanička tvorevina koja se može dekretom ukidati. Rušioci socijalizma ponovili bi fatalnu grešku njegovih graditelja, ukoliko bi poverovali da je ljudska psiha tabula rasa koja se može brisati jednim potezom sunđera.

Vukovar: Žena i revolucija


Znatan broj problema Sovjetskog Saveza proizlazi iz nespremnosti da se jasno odvoje promene koje se moraju izvršiti radikalno i odmah, i promene za koje je potrebno vreme. Neuspeli puč delovao je otrežnjujuće. Bez razvlašćivanja partije koja svoju vlast legitimiše revolucijom i birokratskom rutinom, bez čišćenja države od ideoloških taloga, bez radikalnog odvajanja privrede i politike, bez potpunog oslobađanja medija kao sredstva kontrole politike - nema pomaka. Jeljcinov radikalizam samo je prividan. Radi se o elementarnom realizmu. Komunističke ustanove dekretom su uvedene i dekretom se mogu i moraju ukinuti. U toku sedam decenija apsolutnog monopola one su akumulirale takvu moć da ne dolazi u obzir njihovo pripuštanje na pluralističko političko tržište, na kome bi bile beskrajno privilegovane u odnosu na druge aktere. Ukidanje Komunističke partije, zabrana "Pravde", pretvaranje TASS-a u deoničarsko društvo, i slične mere, nekome mogu izgledati kao preterano radikalne, čak demokratske. Međutim, tek tim merama se uspostavljaju uslovi za pristup političkom tržištu pod relativno ravnopravnim uslovima.

Ako poslednje ubrzanje društvenih promena u Sovjetskom Savezu uporedimo sa stanjem u Srbiji, odmah ćemo uočiti naše sve veće zaostajanje. U političkoj javnosti Srbije nije opšteprihvaćeno čak ni elementarno razlikovanje između socijalizma kao državnog i društvenog uređenja, i socijalizma kao trenutnog oblika vlasti, tj. stranke na vlasti. U ideološku odbranu jednopartijske države, društvene svojine, mešanja politike u privredu, itd. navodi se neobično obrazloženje da je i u Francuskoj na vlasti socijalistička partija. Naravno, samo što u Francuskoj na vlasti nije socijalističko državno i društveno uređenje.

Hrvatska, kolovoz 2016.
Stavljanje komunističkih ili socijalističkih ustanova van zakona u stvari predstavlja ispunjavanje elementarnog uslova za bilo kakve suštinske promene. Ovo važi za sve države u kojima je isproban projekt pravljenja istorije po meri ideologije. Nema ničeg prirodnijeg nego da se nakon uvida da je poduhvat propao ona sredstva koja su korišćena vrate u prethodno stanje. Dakle, da se imovina komunističkih organizacija kao nekadašnje ideološke ekspoziture društva oduzme njihovim trenutnim uživaocima i pretvori u državnu svojinu. To se desilo u gotovo svim bivšim komunističkim državama. To se nije desilo u Srbiji. Ništa nije logičnije od zahteva da se raspusti stara nomenklatura, pre svega u državnom, partijskom i policijskom aparatu, pošto je ona bila stub represivnog mehanizma. Nije potrebno nabrajati gde se to sve desilo. Možda je važno napomenuti da se u Srbiji to nije desilo.

Bilo bi pogrešno uski pojam legalnosti koristiti za objašnjavanje promena koje su neophodne za spas nekadašnjih socijalističkih društava i njihovih građana. Ukidanje partije koja je stalni potencijalni izvor remećenja legalnosti predstavlja uslov za stabilizovanje legalnosti. Ne radi se ni o kakvom "lovu na komuniste" niti o nekom novom obliku diskriminacije. Ni u kom slučaju ne treba sprečavati komunizam kao političku orijentaciju, ili komunističku (socijalističku) partiju kao jednu u višestranačkom spektru.

Pogled na Vukovarsko groblje, "poslije revolucije"
Međutim, da bi višestranačka demokratija postala više od šarene fasade, država i društvo moraju biti dezinfikovani i dekontaminirani od svih tragova partije koja ih je oblikovala po svojoj meri. Za taj poduhvat je potrebna jasna odluka i jasni činovi. U Sovjetskom Savezu je bio neophodan državni udar da bi reformski političari shvatili ovu elementarnu činjenicu. U Srbiji se o radikalnim promenama i ne govori, a kamoli da se sprovode. Osim ako nam možda iz zemlje iz koje nam je došla bolest ne dođe i lek za nju?

"Novu vam zapovijed dajem: Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio, tako i vi ljubite jedni druge!" (Iv 13,34) U cijelom evanđelju Krist nije ni jednu zapovijed tako naglasio kao zapovijed ljubavi, kažu da je to najveća Isusova zapovijed.