Egipatski faraoni, muhe i edukacija



Odavno nisam napisao ništa. Bit će da je i mene uhvatila ona alergija koja je drmala najpoznatijeg i najboljeg hrvatskog emigrantskog pjesnika Borisa Marunu. Kaže čovjek u jednoj pjesmi: „Hrvati mi idu na jetra!“  Pa objašnjava i zašto: „Nikakvo čudo: družim se s njima već trideset i osam godina. Kao prvo, svi sve znadu. Drugo, ostavljaju smeće za sobom. Treće, u stanju su da vam probiju uši s revolucijom i ženama.“

Problem s tom drekom Hrvata i njihovim revolucijama je u tome što od dreke nema ništa, a i revolucije se, sve od reda, završe kao turske sapunice - sjaši Kurta da uzjaše Murta.

Kad se čovjek, dakle, trideset i osam godina druži s Hrvatima, jednog dana mu dopizdi, pa odluči jednostavno izaći iz tog začaranog kruga, u kojem se vječno ponavlja jedno te isto – uglavnom suludo i glupo, ništa pametno! - te umjesto s Hrvatima, počne se družit s Indijancima.

Dobro, može i s nekom drugom egzotičnom ljudskom vrstom, ali s Hrvatima ala mojko moja! Meni su se Indijanci svidjeli, jer su najebali gore nego Hrvati, a izgleda da su bili mudri, plemeniti i jednostavni ljudi.

Od jednog plemena, Sioux, Indijanaca sačuvana je i poznata molitva, koju se često citira kao suštinu mudrosti po kojoj bi bilo najpametnije živjeti, a koja glasi: „Bože, daj mi mirnoću da prihvatim stvari koje ne mogu promijeniti, daj mi snage da promijenim stvari koje mogu promijeniti i daj mi mudrosti da razlikujem jedno od drugog.“

 I eto, vježbam tu „mirnoću“, trudim se iz petnih žila zaobići „stvari koje ne mogu promijeniti“, uvijek nađem „snage da promijenim stvari koje mogu promijeniti“, ali me zajebaje ona „mudrost da razlikujem jedno od drugog“. To mi sve teže ide!


Kad je „povijesni događaj“ ono što bi trebalo biti sasvim normalno


U reakciji na izvještaj sa sjednice Gradskog vijeća Grada Visa, na kojoj se raspravljalo o turizmu, predjsednik Gradskog vijeća Stipe Vojković, u jednom komentaru objavljenom u facebook grupi PRO.VIS.LO napisati će i ovu rečenicu: „Po prvi puta u povijesti ovog Grada od samostalnosti (po riječima najstarijeg vijećnika) takvoj sjednici je prisustvovao predstavnik TZ Komiža“.

Koliko je ova rečenica stravična, zasjenjuje sve drugo o čemu se na toj sjednici Gradskog vijeća raspravljalo!

Dobro ste pročitali, „po prvi puta u povijesti... od samostalnosti“ sjednici Gradskog vijeća Grada Visa „prisustvovao je predstavnik TZ Komiža“! Oni koji prate višku povijest, tako će primjetiti da se u toj nesretnoj povijesti prije dogodilo da su arhitekti iz Tokya stigli na Vis i nacrtali plan grada, nego li su se za istim stolom našli oni koji su plaćeni ne samo da se viđaju, nego i da druge (turiste) dovedu na otok.

Predsjednik Gradskog vijeća Grada Visa se našao prozvanim, jer je viški bloger Željko Vojković u svom izvještaju o toj „povijesnoj“ sjednici napisao da nisu doneseni nikakvi zaključci. I nisu! Zaključke su donijela radna, dakle savjetodavna, tijela Gradskog vijeća, ali ne i Gradsko vijeće (što je, ruku na srce, sve skupa forma i manje važno!). Srećom, „povijesne“ intencije predsjednika Gradskog vijeća su dobre, kucaju na prava vrata (to je mnogo važnije!): čovjek se zalaže da bude normalno ono što je oduvijek trebalo biti normalno, tj. da se Komižani i Višani viđaju malo češće u istom stoljeću, pa da pokušaju nešto zajedno i napraviti za svoj otok.

No, kako to izgleda u stvarnom životu?

Znaju li muhe gdje završava Komiža, a počinje Vis?


U istoj grupi na faceboku, Vedrana Galić postavlja sasvim ozbiljno pitanje. Ovako zbori žena: „Možda ne piton na provu misto, ali isto ću pitat. Je se co poduzimo/planiro/ bar razmišljo o špriconju muh? Još ni ni parvi maja, a muhe su nos već izile, a i komorih imo. Ca će bit vega lita, ako se ništa ne poduzme?“

Netko će se nasmijati na ovo njeno pitanje, ali ja bi volio vidjeti vas kako bi se smijali kad bi usred ljeta skuhali nešto lijepo, i sjeli ručati, a usred tog lijepog, „na provu misto“, Vedranino pitanje?

Za utjehu, iz Nautičkog centra Komiža d.o.o., stigla je obavijest da će se preventivna deratizacija obaviti u ponedjeljak 7. travnja o. g.

Eto! Komižani mogu ljeto čekati bez straha!

No, Nautički centar Komiža d.o.o. je tvrtka iz Komiže, i oni će „pošpricat“ samo komišku stranu otoka, što znači da je stanje alarmantno i dalje! Jer kad zapuše jugo, tko će kontrolirat muhe? Koje su komiške, a koje viške?

Morat će im Nautički centar postavit rampu nasred otoka, ili uvest osobne iskaznice, kako bi im na temelju njih - da bude jušto sve po slovu zakona! - mogli izdat propusnice, ili izletničke karte, kad već lete, da ne lete mukta, tako nepošpricane, i to kako i gdje je njih volja?! Valjda je to bolje rješenje nego da neki službenik digne slušalicu i dogovori s drugim službenikom - pazi koja lijepa riječ, službenik, vuče korijen iz glagola služiti! - da kad već špricaju ovamo neka špricaju i tamo. Dobro, možda to nije napisano u opisu radnog mjesta dotičnog službenika – to, da digne slušalicu! – ali bome nije ni muhama za zamjeriti što ih uopće nije briga kako je netko zacrtao katastar i što kome piše u ugovoru. Mora im se priznati, da ni one nisu dužne to znati!


Promidžba da nitko ne vidi


Nego, kad Turistička zajednica organizira neki događaj, tko je dužan to znati?

Evo, već četvrtu godinu uređujem portal Moj otok Vis, koji je u cijelosti posvećen životu na otoku Visu i svemu što je vezano uz njega. U te četiri godine samo jednom, ili možda dva puta, sam dobio poziv od Turističke zajednica Grada Komiže, da dođem na sastanak na kojemu se pripremao neki događaj. Od Turističke zajednice Grada Visa niti jednom! Tako smo korz kulturno ljeto doznali tko sve ima gitaru u Šapcu, Nišu ili Bitoli (oslobodi Bože da bi imao nešto protiv ljudi koji imaju gitare, baš naprotiv, oni su u ovom tekstu isključivo radi ilustrativnog kontrasta! Bolje je da ljudi imaju gitare nego puške, i da se druže nego da ratuju, zato smo i popratili ama baš svaki njihov nastup!), ali da na Visu, uz mnoge druge udruge, djeluje i udruga koja uređuje jedan vrlo čitan portal u cijelosti posvećen baš ovom otoku, to u Turističkoj zajednici nemaju pojma. Nikad čuli! A ja sam, eto, čuo da i jedan mladi Višanin, Dejan Karuza, ima gitaru koja mu je ostala od pokojnog oca, kao i čitav album prelijepih balada posvećenih otoku Visu i životu na njemu, koje nisu samo glazba nego i povijest ovog otoka, a kojih nema na CD-u u nijednoj suvenirnici, knjižari ili butizi, jer... koga to zanima nešto izvorno, autohtono viško, kad možemo dovest nekog skakavca tko zna otkud, da skače uru vrimena i za to mu platiti koliko košta 5 izdanja takvog jednog CD-a? Ili možda trebaju doći iz Bruxellesa održati nam edukaciju, da to čuje netko i u TZ?

U drugim gradovima Turističke zajednice troše pozamašne svote novca kako bi prezentirali i reklamirali svoj grad. Za dobiti najobičniju informaciju od naših Turističkih zajednica, trebat će očito kupiti puške?!

Ne znam u čemu je „kvaka“? Možda se definitivno treba odseliti s Visa? Ili osnovati tvrtku za preprodaju nekretnina i rentanje apartmana? Ili nabavit dobre trave i kupit gitaru? Pa nam TZ odluči organizirati prezentaciju  i pokriti putne troškove?

Fotograf i web dizajner Stjepan Tafra, koji se iz Splita preselio na Vis s namjerom da tu i ostane živjeti, svjedoči istu stvar. On je s učenicima srednje škole u Visu izradio odličan web portal, te su tiskali i lijepu knjigu „Dvojezični vodič po otoku Visu“. U već spomenutoj grupi na facebooku, ovako komentira odnos Turističke zajednice prema njihovom RADU: „TZ grada Visa nije dao ni kune za knjigu koju su izdali Viški srednjoškolci iz Bravure - dovoljno rečeno. Ma sramota, pa to su viška i komiška dica, totalno suludo!“

Nasuprot tome, pod krinkom „besplatne edukacije“, Višanima se nude kvazi događaji, poput dobro plaćenih privatnih tvrtki, koje im s našim novcem – jer Turističke zajednice su javno, dakle naše dobro! – prodaju svoje skupe, privatne usluge.

Čitam u programu te „besplatne škole“ – financirane s tri instance (Županijske, te Turističkih zajednica Visa i Komiže) – kako će održati predavanja na teme internet prodaje, kako izraditi web stranicu (mi to nemamo pojma, nikad nismo čuli za takvo nešto, Stjepan Tafra pogotovo - ako sad ne naučimo kako se izrađuje web stranica. nećemo više nikad!), koje agencije koristiti a koje ne,  i sl. marketinške trice i kučine.

Možda bi bilo korisnije da za početak educiraju djelatnike Turističkih zajednica čemu služi e-mail, kako urediti radno vrijeme bar za vrijeme turističke sezone, zašto je važno obavijestiti medije kad organiziraš neki događaj, ili zašto plakat za kulturno ljeto treba napraviti u 5. a ne krajem 8. mjeseca, kad je ljeto skoro pa gotovo... itd. itd.(nećemo brojit litanije iako gre Velo šetemona).

Do godine bi pak mogli ići malo dalje, pa im održati edukaciju zašto je važno da Turistička zajednica surađuje s lokalnom zajednicom. Što više, kako je sasvim normalno da TZ bude inicijator i pokretač društvenog života grada, a kako nije nimalo normalno da TZ skriva informacije i umjesto da potiče, ignorira ili guši rad lokalnih udruga i institucija.

Kad ove najosnovnije stvari nauče, onda mogu prijeći i na edukaciju o tome kako radi Google.

Do tad neka povijest teče svojim tijekom. Jedni neka glume egipatske faraone, koji javne ustanove koriste kao privatne utvrde dobivene u dotu, koje brane od nesretnog stanovništva s kojim su, o muke ti ježove, htjeli ne htjeli prisiljeni živjeti. A mi drugi ćemo se moliti sa Sioux, ili kojim drugim Indijancima. Za mudrost! I strpljenje!

Ako su gradski vijećnici Grada Visa doživjeli ono što im kaže predsjednik, da prvi put u povijesti predstavnik TZ Komiža bude nazočan sjednici Gradskoga vijeća u Visu, tko zna, mi sigurno nećemo ali možda naši unuci dožive i taj „povijesni trenutak“, kada će na njihovu e-mail adresu stići poziv u kojem Turističke zajednice ljubazno pozivaju njih – a ne dobro plaćene privatne agencije s kopna! - na zajednički radni sastanak Višana i Komižana, dakako i pokojeg preživjelog domorodca iz poja, kako bi zajedno organizirali bilo što, bar jedan društveni događaj: recimo snimanje milenijske fotografije „Skok s parapeta!“

Zamisli, svi stanovnici otoka Visa, skupljeni na rivu u kupaćim gaćama, i idu skočit s parapeta? Svakako, u more! Koja bi to slika bila? Sve novine na svijetu bi je objavile. Bio bi je pun Google! I to sve bez provizije, putnih troškova, plaćenih smještaja i „besplatne edukacije“. Onako, čisto iz gušta.


 Vinko Kalinić