UDBA & SUDBA



 Čitam tamo na jednom urnebesnom portalu da mi fašisti broje krvna zrnca, meditirajući o tome tko je zapravo taj Vinko Kalinić.

Hm. Stvarno, tko je taj Vinko Kalinić?

Teško mi je odgovoriti baš u jednoj definiciji tko je taj lik. Družim se intenzivno s njim već tri desetljeća i uvijek me iznova iznenadi i zajebe, kad god ga složim u neku definiciju. Jednostavno, ne stane čitav u ni jedan okvir. Takav je. Neomeđiv. Uvijek mu nešto strši van, ili ruka, ili noga, ili srce, ili cura, ili dečko... O tim metamorfozama za sada pišemo zajedno pjesme, mislim, ja i Vinko, a tko zna, možda se jednog dana odlučimo stvari proanalizirati i malo dublje, u prozi. 

No budući da se kompletna UDBA učlanila u ove "domoljubnije" stranke prije nego sam ja stigao do puberteta, danas je malo kasno da po njima išta šaljemo, pa ćemo fašistima našu detaljniju analizu, mislim, Vinko i ja, poslati običnom poštom. Express preporučeno. 

Kažu, „otac mu je Srbin, oficir JNA, koji je 1991. pobjegao u Beograd gdje i danas živi“.

Zaista bi volio da mi je otac živ i da mogu s njime pričati, onako laganini, o svemu i svačemu, a o čemu nismo stigli pričati kroz svih tih silnih 10 – 15 godina, koliko se od moje desete godine starosti, nismo ni čuli ni vidjeli, što zbog predratnog, što zbog ratnog, što zbog poratnog ludila koje je živim zidom razdvajalo ne samo moju, nego i tisuće drugih obitelji.

Nažalost, umro je. 24. 05. 2008. godine. Od raka. Koji se s pluća proširio na glavu. Kojeg je dobio od bijede i rata. Gledajući svijet oko nas kako se raspada u krvi, jeo je samog sebe i pušio kao Turčin. Iako je bio Hrvat, rođen u Splitu 1953., od majke Komiške Dine rođene Fiamengo i oca Splićanina Ante Kalinića, šofera u međunarodnom prometu, rodom iz zaseoka Kalinići, u selu Bročancu povrh Klisa. Vjerojatno fašistima neće biti po ukusu ni jedna ni druga od ovih mojih obitelji, ni dovoljno hrvatske, jer su obe bile partizanske.

Moj otac nije bio oficir, pa čak ni obični vojnik, nije bio u ni jednoj vojsci. Mrzio je uniforme, stegu, politiku općenito... Naprotiv, često se znao i potući s oficirima JNA, zbog njihove bahatosti kada bi okupirali plesne podije i kafiće, te provocirali lokalno stanovništvo. Bio je slobodnjak i volio je žene. Kao mladić bio je pomorac, kad se oženio s mojom majkom radio je u Jugoplastici, išao na ribe, a najduže je radio kao kuhar u hotelu Biševo, gdje ga još uvijek pamte, pa i mene u zabuni često znaju umjesto Vinko zazvati sa Željko. Iz tog braka rođeni smo sestra i ja. Oboje u Splitu.

U ljeto 1984. u Komižu je došla na sezonski rad grupa radnika iz Smedereva. Među njima i jedna zanosna mlada plavuša. S njom je ćaća otplovio. Ne na razaraču JNA, već u običnoj mornarskoj majici i bez putne torbe. Dakle, punih šest godina prije rata, i ne sluteći što sve i njega i nas čeka u životu. U osvit rata dobio je drugog sina. Dao mu je onako malo zvučnije ime, Čedomir ili skraćeno Čedo. Ne sumnjam da će i pred tim imenom prosječan hrvatski fašist, već po zvučnosti uskliknuti: aham, znači četnik. Iako sama ta složenica – čedo mira! – govori mnogo o karakteru i, možda naivnim ali ipak nadasve plemenitim i lijepim, razmišljanjima mog oca u to vrijeme.

Dugo sam bio bijesan na svog oca i mislo sam da mu nikad, nikad ne ću oprostiti to što je ostavio moju majku s dvoje male djece (meni je bilo 10, sestri 6 godina). Živjeli smo u maloj gasonjeri u Splitu, na dvanaestom katu u neboderu na Mertojaku. Iz početka nismo imali ni namještaj u njoj. Spavali smo na dekama po podu, a pola godine moj školski radni stol je bila wc školjka, s poklopljenim poklopcem. Majka je radila u Škveru kao čistačica. Mela je ulice da bi nas mogla prehraniti i odgojiti.

Od tada za oca više nisam čuo, sve do sada već povijesnog 5. 10. 2000.  godine, kada  je u Beogradu svrgnut Slobodan Milošević. Sutradan je na moju adresu stigao brzojav, a u njemu su pisale tek dvije rastrgane rečenice: „sine, brat ti je ranjen stop ima veliku želju da te vidi stop tata željko“.

Ta riječ „tata“ više od ičega parala mi je uši i zvučala mi je totalno smiješno. Pitao sam se što je to „tata“?

Ali brat? Kako ne otići vidjeti rođenog brata? - Ono što mi nije dalo mira bilo je tek pitanje: ali na kojoj je strani ranjen, na onoj za ili na onoj protiv Miloševića?

Suzavac mu je raznio šaku i ostao je trajni invalid, bez dva prsta. Bio je član otpora i prva žrtva tih demonstracija. Policija je bacala suzavce na njih a oni su ih kupili golim rukama i vraćali ih natrag, na policiju. Na pravoj je strani bio, kao i otac, koji nije otišao u rat. Da ne bi otišao u rat pravio je djecu i tako sam umjesto jednog upoznao četiri brata. Jedan kaže da je Srbin, a ova druga tri tvrde da su fifti-fifti, a po Srbiji šetaju u majicama hrvatske nogometne reprezentacije. I Srbin i fifti-fifti!

Nekako u isto vrijeme, još jedan fatalan Srbin je uplovio u moj život, koji je čitav moj svijet izokrenuo naglavačke. Bio je tu, iz Siska. Njegov otac je bio u Hrvatskoj vojsci, pa su im svejedno Hrvati zapalili kuću. Imao je toliko velike i bistre oči, da će me progoniti sve dok budem živ. I dušu, čistu kao suza. Zbog njega sam postao peder. I postao bih to opet, tisuću puta. Ta Ljubav bila  je nešto najljepše, najiskrenije i najbolje što sam doživio u svom životu. Kroz nju sam razumio i sebe i oca. I sve mu oprostio. Jedino sebi još uvijek nisam oprostio, s kakvim sam se sve govnarima družio dok sam bio čisti Hrvat, katolik i hetero.

Dok sam posljednji put šetao bolnicom, s ocem u Beogradu, netom prije nego što je umro, otkrio sam i koliko je on mene volio, kada mi je odjednom naizust izrecitirao pjesmu iz moje prve zbirke, za koju nikad nisam saznao kako je do nje došao.


Teška su vremena, stari moj

Teška su vremena, stari moj.
Mnogo teža od nas i od svih naših htijenja.
I čemu onda plakati, i zašto naricati,
kad se izgubljeno ionako ne može vratiti.
A i ono što nas očekuje puno je neizvjesnosti.

Zato pusti sve to, stari moj.
Nisu za nas prazne priče,
naše su mjere već odavno izmjerene.
A vrijeme je ionako nestalno - to znaš! -
kao što su, uostalnom, nestalne
i sve druge vremenite pojave i stvari.

Ne plači, stari moj! Čuvaj svoje suze.
Možda će ti baš one trebati
za neka druga vremena,
i za neke druge zgode.
Možda nadođu i takva vremena
koja će biti još teža od ovih,
i kada će, možda, biti sretni samo oni
koji će još imati suza koje će moći isplakati.

Ne tuguj, stari moj! Tuga je skroman stan,
tijesan za naše želje i uzak za naše snove.
Otvori svoje misli. Otključaj svoja nadanja:
ona su jednako velika i nepregledna,
kao što su veliki i nepregledni
svi putovi koji vode u svemir.

Ne druguj s tugom, stari moj!
Ne dodiruj se njenih haljina!
Ona je ružna žena u čijim njedrima
nema ničeg do li ružnih uspomena.
U njenom krilu nećeš naći svoje uzglavlje.
U njenom vrtu ne stanuju proljeća,
i magle su njene pune nemira.

Teška su vremena, stari moj.
Mnogo teža od nas i od svih naših htijenja.
Zato pusti sve to, stari moj.
Nisu za nas prazne priče.
Ima još mnogo, mnogo beznačajnih stvari,
koje su mnogo stalnije, i koje su mnogo ljepše,
od svih naših nestabilnosti.

Poljubi dijete, stari moj!
Pozdravi neznanca u putu.
Ženi svojoj pokloni cvijeće...

Čemu plakati, stari moj? I zašto naricati?
Izgubljeno se ionako ne može više vratiti,
a i ono što nas očekuje puno je neizvjesnosti.

Vinko Kalinić