Pomen za Nemanju



Svaki put, ali baš svaki put, kad odem u Srbiju odem i na taj grob. Običan. Prekriven golom zemljom. Sa skromnom nadgrobnom pločom, na kojoj piše samo ime, prezime, godina rođenja i godina smrti. U tom grobu leži Nemanja.

Nemanju nisam poznavao. Upoznao sam njegovu majku, sestru i brata. Posebno brata! Kojeg sam jako, beskrajno volio. Koji ima iste crte lica kao i Nemanja. Kao da su blizanci. I velike, krupne oči. Neodoljivo lijepe. Privlačne. Hipnotizirajuće privlačne, kao da te čitavog žele upiti u svom širokom i beskrajnom pogledu. Oči sanjara.

I bio je sanjar! Pisao je pjesme. Crtao. Svirao u bendu. U bilježnice, koje još uvijek ljubomorno čuva njegova mama, koje mi je s ponosom pokazivala, iako žena ne zna ni čitati ni pisati, samo ih miluje kao kakve relikvije ili svete sličice, zapisivao je razne crtice, izreke poznatih ljudi i ulomke stihova.  Sanjao je bijeg u Ameriku, a omiljen junak bio mu je Jim Morrison, kojeg često citira u svojoj bilježnici. Primjerice: „Postoje dve vrste sveta. Jedan je moj, a drugi podelite međusobno.“ Ili: „Ako se jednom probudim i ne vidim sunce, ili sam mrtav ili sam sunce...“

Postao je oboje. I mrtav. I sunce. Ne Jim Morrison, već Nemanja.

U jeku rata, kada je Vukovar već bio skoro sravljen sa zemljom, zaustavio se kamion pred njihovom kućom. Upali su mu u sobu Šešeljevi, Nikolićevi i Vučićevi radikali.

- Idemo! – zapovijed je bila koliko pečalna i dalekosežna, toliko i jednostavna.

Nemanja nije htio ići. Zapravo, htio je pobjeći. Kroz prozor. Makar u štalu, makar u šumu. Bilo gdje. Jer Amerika je u tom trenutku bila daleko, i sasvim nedostižna.

Ipak, iste večeri se našao u drugoj državi. U gradu za kojeg do tada nije ni znao da postoji. A sad ga je gledao, kako nestaje. U plamenu. U dimu. U prahu i pepelu. Što je osjećao u tom ništavilu, ne znam?! No što god da je osjećao, nije osjećao dugo, jer su ga već za tri dana vratili kući. U najlonskoj vreći. Mrtvog.

Majci su rekli samo to - da ga vraćaju. Nisu joj rekli zašto su ga odnijeli. Ni što je tamo radio. U tuđoj zemlji. U tuđem gradu. Ni kako je umro. No majci to nije bilo ni važno u tom trenutku, jer on je za nju, i kad su ga odveli i kad su ga vratili, bio njeno – sunce.

I kad pogledaš oči te majke, ne laže. Iza goleme, duboke, sveprožimajuće tuge koja se na njoj vije žalosnije od crnine koju ne skida sa sebe od onoga dana kad su ga vratili, daleko iza, duboko u tim očima tinja još samo taj sunčev plamičak. To je jedino što je tako još živo na, i u njoj.

Čudna zraka tog Svjetla probola je i mene. Već na prvi pogled. Kada sam prvi put otvorio Nemanjinu bilježnicu, u kojoj me dočekala njegova slika. Taj susret bio je fatalan. Prva misao bila je, što da smo se zaista sreli? A mogli smo. Vrlo lako. U Vukovaru. Karlovcu. Ogulinu. Kninu. On s ove, ja s one strane. Tko bi u koga prije zapucao?

Pod Šešeljevom kokardom ljudi izgledaju sasvim izobličeno. Tko zna, možda bi mi ruka sama opalila? Ali oči? U onom dimu, u plamenu, u živom paklu, preko puta mene da su se otvorile te oči, eto, sam vrag nek me nosi gotovo sam siguran, pustio bih da umrem ja, samo da one budu žive. 

„Vicepremijer Aleksandar Vučić apelovao je na međunarodnu zajednicu da odgovorni za taj zločin budu kažnjeni.“ – prenosi RTS izjavu sa pomena žrtvama Oluje.

- „Pravi je on čovek“  - kaže mi Nemanjina majka – „On se jedini bori za narod.“


- Jeste, majko, jeste! – odustajem i od pokušaja da je pitam, sjeća li se ljudi koji su došli po Nemanju? Neugodno mi. Uznemirit i povrijedit ću ženu nečim što ona ionako ne može razumijeti. – Samo je ovaj svijet savim izokrenut i kriv. – dodajem, tek da stišam i sebe i nju.

Jeste, da bome! Sve su to zakuhali Amerikanci. – pokušava se i ona meni na neki svoj, spontan i metafizički način ispričati. Valjda za to što je ovaj svijet izokrenut i kriv.

Od toga i mene preplavi neka praiskonska tuga. Gledam je samilosno. Misli se same igraju. Zamišljam je u Oklahomi i ne mogu se oteti dojmu koliko bi bilo bolje, pravednije i lakše za svih nas da smo se rodili negdje sasvim tamo. Ili jednostavno da smo odselili. Ili pobjegli. Roditi se i sjediti ovdje, gledati vicepremijera u novom odijelu, sa svijećom u ruci i nevinim pogledom uprtim u međunarodnu zajednicu, učini ti se na trenutak kao da gledaš uvijek isti film, koji se pred tobom vrti već po stoti put.

Svaki put, ali baš svaki put, kad odem u Srbiju odem i na taj grob. Običan. Prekriven golom zemljom. Sa skromnom nadgrobnom pločom, na kojoj piše samo ime, prezime, godina rođenja i godina smrti. Zapalim svijeću i ostavim cvijet. Tako liječim sebe. Da ne povraćam pred ljigavcima. Da ne pobjesnim. Ako već plačem, neka to bude pred nekim tko nije imao izbora. Komu su, kao i meni, oteli sve. Eto, da bar jedan bude isplakan kako treba. Da ne bude zaboravljen. Da ne ovisi o međunarodnoj zajednici. Ni od onih koji se bore za narod. Da nije umro baš sasvim uzalud.

Kad je poginuo, Nemanji je bila tek dvadeset i jedna.
   

Vinko Kalinić

Iz zbirke „Miris anđela“