Sjećanje na Clémenta


Clément Méric

U srijedu navečer oko 19 sati, u vrijeme kada su ulice grada prepune ljudi, u pariškom 9. arondismanu nasmrt je pretučen 18-godišnji Clement Meric, student prve godine prestižnog pariškog univerziteta političkih znanosti Sciences PO.

Prema izjavama brojnih svjedoka, napad je bio kratak, ali nevjerojatno brutalan, jedan od napadača imao je bokser kojim je udarao mladića koji je nakon nekoliko udaraca u glavu pao na pod te vrlo brzo izgubio svijest.

- Trajalo je vrlo kratko, nitko ništa nije stigao napraviti. Mladić se srušio, glava mu je bila puna krvi, bilo je strašno - rekla je jedna od svjedokinja nemilog događaja. Prolaznici su nesretnog mladića pokušali reanimirati, no neuspješno. Svega nekoliko sati nakon dolaska u bolnicu, mladiću je zbog višestrukih ozljeda glave konstatirano stanje moždane smrti.

 

Clément Méric, 18-godišnji student Političkih znanosti, bio je sindikalni i gay aktivist te antifašist, koji je 17. travnja o.g. predvodio kolonu za legalizaciju istospolnih brakova noseći transparent na kojem je pisalo "Homofobija ubija". U četvrtak, 6. lipnja, Clément je umro nakon nekoliko sati kome od udaraca francuskih neonacista. Bio je slabe konstitucije i slaboga zdravlja, jer se liječio od leukemije, ali silnoga duha i snažne moralne građe.


Jedne večeri na povratku kući, dok sam živio u Zagrebu, na Trgu bana Josipa Jelačića, iz čistog mira grupica ćelavaca nasrnula je na jednog drugog mladića sličnih godina. Dečko je pjevušio i malo više mahao ručicama, to je sve što je napravio. Njih 8 nasrnuli su na njega kao buldozi i cipelarili ga sve dok nije ostao ležati u lokvi krvi. I ne razmišljajući, s drugog kraja trga potrčao sam prema njima. Lice tog mladića i njegovu rastrgnutu usnu pamtit ću sve dok budem živ.


Te večeri odlučio sam biti PEDER do kraja živita. Onako, iz čistog ljudskog, kršćanskog i političkog uvjerenja. Hrvatskim neonacistima i homofobima u inat.

---

Idemo

Daj mi svoju ruku, idemo, izađimo iz ove banalnosti
- istina, možda nikada više nećemo biti djeca
čija se lica iskre od nevine bezbrižnosti
ali još uvijek možemo biti ljudi
posve neobični, i posve drukčiji
još uvijek možemo zaobći pruge i mimoići ceste
još uvijek možemo... još uvijek možemo...
sve što nikada nije moglo niti jedno dijete

daj mi svoju ruku, idemo, ludost je živjeti bez mašte
- hodit ćemo u tišini, lica okrenuta prema suncu
slijedit ćemo samo njegov trag, i nestajati
sve dok ne nestanemo u potpunosti
sve dok ne postanemo isto što i vjetar, oblak i oluja
sve dok ne stignemo s onu stranu svijeta
gdje se vrijeme ne mjeri po otkucaju sata
gdje sve biva besmisleno, što nije satkano
od čiste nesebičnosti, strepnje
i najintimnijih ljudskih vjerovanja

dođi, daj mi svoju ruku, idemo
skinut ćemo ove maske i ostati dostojni sebe
leći ćemo oboje na gluhu i golu zemlju
slušat ćemo kako se razmnožavaju tišine
kako nemoguće stvari postaju moguće
stvorit ćemo neku, sasvim svoju, naciju i vjeru
zastava bit će joj nebo, a himna tvoje nemirne oči
ja ću je pjevati, od jutra do sutra, bez prestanka
nijemo, kao što se pjevaju najsvetije molitve
a plakat ćemo zajedno

daj mi svoju ruku, idemo, izađimo iz ovog jezika
ostavimo riječi, neka rastu same, mimo nas
umjesto njih progovoit će naši isprepleteni prsti
po toplini dlanova prepoznat ćemo
intenzivnije, i bolje nego li po mahovini
kako se dan pretvara u noć, i noć u dan
sve što trebmo znati saznat ćemo
u pulsiranju vlastite nam krvi

Vinko Kalinić


Objavile: e-novine