Nekoliko raštrkanih misli o tradiciji, uz rođendan Stjepana Radića



Stjepan Radić
(Desno Trebarjevo pokraj Siska, 11. lipnja 1871.
− Zagreb, 8. kolovoza 1928.),
bio je hrvatski političar, književnik, prevoditelj i publicist.
Bio je prvi hrvatski politolog sa svjedodžbom.
Jedan je od velikana hrvatske povijesti.


 * * *

"Mi smo razlučili vjeru od politike. Kazao sam da su biskupi organizacija rimskog pape. Šta bi popovi s nama učinili za vrijeme rata, da nije bilo Seljačke stranke, to mi ni pojma nemamo. Jedno je sigurno: nas Hrvata danas ne bi bilo. Ali mi nismo dali. Rekli smo: "Vjeru primamo i poštujemo, a i crkvu, kako je do nas došla, ali politiku mora voditi narod." Trebalo je najprije osloboditi seljački narod, umno i moralno, dokazati mu da se razumom može poslužiti, ako želi svoj život poboljšati. To je značilo uništiti korijene najstrahovitijem ropstvu: klerikalizmu. A od svih laži krelikarizma najružnija je i najgluplja, da je još DANAS vjera u opsanosti."

* * *

Vjeruj u Boga, ali ne i u popa.


* * *

Svećenici, odnosno biskupi su učitelji vjere i njih kao takve slušamo u crkvi, pa i izvan crkve. Ali, kad vjeru pomiješaju s politikom i to sa ovakvom poganom politikom osvete, krvi, oholosti i proždrljivosti, onda nisu učitelji, nego rušitelji vjere i crkve.

Govor u Krašiću, rujna 1924.


* * *

Kad naši biskupi pišu političko pismo i kad oni hoće da budu hrvatskom narodu i politički vođe, onda je moja i naša dužnost, da to prosudimo i ako treba i osudimo.

Govor u Krašiću, 28. rujna 1924.

* * *

Popovi se najmanje mole, i onda kad se mole, misle na kuharicu.

Iz govora na pogrebu gradskog zastupnika Krpić-Močilara, 1921.


* * *

Stari satrapski popovski ugled raspao se kao što nestaje gusta magla na suncu. Narod je prestao da vjeruje u popa, ali zato nije izgubio svoje kršćanske vjere. Time je najbolje oborena u prah ona popovska doskočica, da oni čuvaju vjeru u narodu. Ne čuvaju je oni, nego je čuva narod od njih.

Starokatolik, 1928. broj 8, Iz govora u Krašiću 28. rujna 1924.


* * *

Klerikalizam znači zloupotrebu najsvetijih osjećaja religije da se razruši porodica, da se razruši narod radi političke vlasti.

Nova revija, 1926. broj 1, 67-68

* * *

Ja sam nekada držao mnogo do kulturnoga i nacionalnoga rada bosansko-hercegovačkih franjevaca, ali sam se najzad razočarao i uvidio da su to ljudi neiskreni i lašci. Čitav njihov život i nacionalni i kulturni rad nije ništa drugo nego zavaravanje i zaglupljivanje toga naroda sa tendencijom da ga onda mogu lakše guliti i pljačkati. Ukoliko je taj narod još neprosvijećen, nepovjerljiv i zaostao, to je jedino njihova zasluga, jer su ga oni tako učili. Crkvu, propovjedaonicu i ispovjedaonicu iskorišćavali su i iskorišćavaju samo u svoje niske i sebične svrhe. To su vrste zelenaša, koji deru narod, imaju svoje banke i zajme sirotinji novac uz zelenaške kamate. Oni državu samo lažu, da ne mogu dograditi svoju školu; i ja ću nastojati ne da je potpomažem, nego da je zatvorim. Moja je glavna briga da rastavim narod od njih. Fra Didak Buntić je bio lažac i varalica, a najmanje je prijatelj toga naroda...

Nova revija, 1926. broj 1, 89-90


* * *

Vjeru vjerujemo, Bogu se molimo, a popa prosuđujemo. Ako je službenik božji: Živio!, ako je vražji: Dolje!

Govor u Krašiću, 28. rujna 1924.


* * *

Svaka duša ima svoj ravan put k Bogu. I po svaku dušu dolaze božji anđeli, a ne vode je u nebo nikakvi popovski mešetari.

Govor u Krašiću, 28. rujna 1924.


* * *

Boji se dr. Korošec, jer ima nečistu savjest, da će biti u kaznenom zakonu, da se sa propovjedaonice i ispovjedaonice ne može govoriti protiv naroda i države. Eto, to oni znaju i zato su se tamo zaklonili da mogu tamo uvući i razarati našu državu dok se još ne konsolidira. I ako hoćete zato, što naš narod od ovoga najopasnijeg protivnika, ne od vjere, jer narod vjeruje, ne i od crkve kao cjeline katoličke ili pravoslavne, nego od onih zalutalih, zabludjelih, nesvećenika i neduhovnika, od njihove gramzivosti, od takve opakosti želi da se oslobodi.

Stenografske zabilješke Narodne skupštine, 1927/1928, IV, 274-280


* * *

Otkad su se fratri udružili sa žandarima, a naročito sada u zadnjih nekoliko dana otkad se policija udružila sa jezuitima, ove su pritužbe još oštrije i strašnije... Po čitavoj Dalmaciji, a još više po Bosni i Hercegovini župnici, svećenici neće da krste, neće da vjenčaju, neće da pokopavaju dok im se ne plati dužna redovina za pet, šest, sedam i osam pa i više godina... Taj naš svijet u Bosni i Dalmaciji kome je religija čista kao biser, onaj vukodlak dođe i u ime Isusa kaže: Daj deset hiljada dinara, inače te neću vjenčati... I to vlasti gledaju mirno, a najgori su oni koji su bili radikalni korteši, kandidati, oni su išli sa deset-dvanaest žandarma i tri do četiri fratra. Ala ih je krasno bilo vidjeti, kada dođu zajedno da rasturaju naše zborove. Svuda gdje sam išao po Dalmaciji išli su zajedno fratri sa žandarmima... Gdje svećenik nije agent, agitator i huškač klerikalac, ljudi se s njim sa nadčovječnim naporom slože i daju mu često više nego on i traži. Ali tamo gdje je sukob, gdje oni dođu u sukob, prva im je riječ: Badava se vaš Radić i vi radićevci križate, nećete Boga niti jedan od vas vidjeti. To ide tako redovno u cijeloj Hrvatskoj i Dalmaciji. Kad smo osnivali Seljačku stranku, mi neznabošci protiv kojih još i sada vrijede okružnice da smo bezbožnici, mi smo kazali: Vjeru u katoličku crkvu primamo onako kako je do nas došla. Primamo je i priznajemo. Samo podavanja koja narod ima da daje imaju se urediti prema novim prilikama i novim potrebama. Eto, to je naše bezboštvo.

Stenografske zabilješke Narodne skupštine, 1927/1928, IV, 274-280


* * *

Ovo je jedna vrlo ozbiljna stvar, a bila bi za nas i teška, da vi niste hvala Bogu tako prosvijećeni i organizirani. Ovo je pismo puno sotonske oholosti, za koju veli katekizam da je početak sviju grijeha. Biskupi su nas Hrvate tu izuzeli između svih naroda i proglasili nas za narod izabrani, kojega Bog posebno čuva, štiti i brani. To je tako nedostojno, to je tako bedasto, dapače i tako podlo, da se ne da izreći. Kako je to samo podlo kazati narodu da će biti svet. Ta Isus je i za samoga Boga rekao: jedan je dobar, a to je Bog. Nije čak ni za Boga rekao da je svet. Ovu stvar prosudite sami i vagnite po svojoj duši i po svome razumu, a ja vam velim ovo: Ovo je biskupski juriš na Hrvatski seljački republikanski pokret. Juriš iz busije u ime naše vjere i tobože u ime božje. Svi ti biskupi zajedno ne ufaju se sazvati jednoga seljačkoga sastanka i jedne seljačke skupštine, da tamo usmeno objave ovu pogansku politiku. Nego su se sastali kod najgorega između sebe, kod đakovačkog biskupa Akšamovića, kod beogradskog plaćenika.


Taj nesretnik ide iz katoličke crkve u pravoslavnu, ali ne zato da tamo govori o tom, da je katolička i pravoslavna vjera u bitnosti jedno te isto, nego, da i u katoličkoj i u pravoslavnoj crkvi u ime jednostrukoga i dvostrukoga križa slavi državno i narodno jedinstvo, tj. slavi naše ropstvo i kaže da nema nikakve razlike između onoga koji batina i onoga, koga batinaju, između militarista i pacifista, između pljačkaša i radiša, između centralista i federalista, između monarhista i republikanaca. Govori svud za batinaško narodno jedinstvo, tj. proti životu i opstanku hrvatskog naroda. Govori, da su Srbin, Hrvat i Slovenac jedno, a ne misli da onda svije glave moraju pasti i da ostane samo Srbinova glava. Taj je Akšimović prodao sada šuma za osamnaest milijuna i onda je pozvao sve te biskupe na gozbu, iz koje je moralo izaći pismo puno ne duha svetoga, nego duha vinskoga.

(Sukob je bio oko uređenja zajedničke države. Jedni su htjeli  centralističku monarhiju sa srpskim kraljem na čelu, Radić je htio demokratsku republiku u kojoj su svi narodi ravnopravni, a biskupi o kojima je riječ su htjeli povlašten položaj u društvu, pa i pod cijenu da pogaze elementarna prava svog naroda.)


---

Zanimljivo je ovdje spomenuti i religiozna shvaćanja drugih velikana hrvatske povijesti.

Ante Starčević je zagovarao načelo laicizacije, tj. smatrao je kako vjera treba biti privatna stvar, te kako crkva treba biti strogo odvojena od države. U njegovim razmatranjima o vjeri tako čitamo: „Stranka prava ima narod podučiti, da je vjera stvar duševnosti; da se po vjeri ne dieli nijedan narod; da vjera mora biti slobodna tako, da ne smi nitko u ničiju dirat ni svoju drugomu namećati; da narod, različan vjerom nu jedan narodnošću i domovinom, ima biti jedan i u sreći i slobodi, i da dosadanja te struke nesloga u Hrvatskoj dobro služi samo neprijateljem naroda"


Nadalje: „Vjera je stvar duševnosti, nju ne može nitko nikomu narinuti, ni ubiti (...) Bez slobode i bez blagostanja vjera, istina, ostaje svetinjom; ali ne može se u ljudskim srcima kako valja razvijati, ni u ljudskim činima spasonosno, po svojoj naravi, pokazivati (...) Sloboda i blagostanje oni su uvjeti bez kojih o pravoj snagi, o potpunu uplivu vjere, o moralu uopće ne može zazbilja ni govora biti. A gdje vjera upravlja, blagostanje pomaže, sloboda izvađa, tu je prava sreća, pravi napredak".

Privatno, iako je vrlo često kritizirao katoličko svećenstvo, Starčević je bio vjernik i katolik. „Lakše je sazidati grad u zraku, nego načiniti deržavu bez vere u Boga" – piše tako jednom prilikom. Njegova kritika svećenstva nije bila kritika katoličke vjere, nego političkih aktivnosti svećenstva, koje je često bilo na suprotnim stranama od općih interesa hrvatskog čovjeka.

---

Upravo čitam jednu zanimljivu knjigu koju je napisao vrsni srpski književni kritičar Dragomir Gajević o najvećem hrvatskom pjesniku Tinu Ujeviću. I upravo na ovu temu evo jednan sjajan pasus, gdje on uspoređuje Njegoša i Ujevića, dva slavenska giganta, njihove ideje o bratstvu južnih Slavena. Zajednički im je nazivnik - antiklerikalizam.

"...Bilo bi od posebnog značaja za našu kulturnu istoriju (i ne samo za nju) izvršiti komparativnu analizu političkih shvatanja Petra Petrovića Njegoša i Tina Ujevića. Ova dvojica pjesnika, koji su slobodu pretpostavljali svim drugim vrijednostima života, bili su opsesivno obuzeti idejom jugoslavenstva, smatrajući da jedino ona može Jugoslovene osloboditi služenja i robovanja tuđinu. Stoga ih je obojicu obuzimalo ogorčenje što su Južni Sloveni nesposobni da prihvate ovu spasonosnu ideju, već kao ukleti ostaju pocijepani i zavađeni, a uz to i paralisani strahopoštovanjem prema osvajačima i okupatorima.


Zato će Ujević u jednom pismu citirati sljedeće riječi francuskog pjesnika Alfreda de Vinjija: "I pošto je pisano da slovensko pleme mora da nosi jaram i ime robova...", izražavajući istovremeno nadu da se to neće obistiniti, bar u odnosu prema budućnosti, jer bi, inače, sve bilo besmisleno; zato se on ovako dramatično obraćao savremenicima: "Pokažimo (...) da Južni Sloveni nisu inferiorna rasa, da oni hoće slobodu, jer su je zaslužili, da su je zaslužili, jer je hoće (...) Mi više ne smijemo da budemo fataliste i da mislimo da je naša sudbina ropstvo (...), mi moramo vjerovati da smo rođeni za slobodu, da ćemo je doživjeti (...) ako budemo nastojali, i da se moramo za nju boriti (...)"



Zato je i Njegoš, koji nikako nije mogao da pojmi zašto su se naši narodi pomirili sa ropstvom, pisao sljedeće: "Hoće li se naš narod svijetu pokazati narodu blagorodnom i dostojnim samostalnosti svoje ili će vječno obožavati tuđe verige, koje ima već toliko vijekova gotovo gotovo prepiliše vrat i satriješe narodnost (...)Rašta smo privikli robovati, rašta svoje sile ne poznavamo? Rašta neko slijepo zadahnuće upravlja Slavjanima, te se samovoljno u tuđe berige vežu? E, siromasi Slavjani, što bi Evropa bez robovah da joj nije njih? (...) Ko se ikoliko sumljao da nijesu Slavljani rođeni za ropstvo neka danas njino poslovanje vidi. Može li što gadnije na svijetu biti od njine sljepoće?"

OVO JE POSEBNO ZANIMLJIV DETALJ:

Zanimljivo je da Njegoš veliki dio krivice za ovakvu sudbinu naših naroda svaljuje na "glupe misionare", kako on naziva svećenike svih vjera, koji "svojim lažima okužiše (...) otuđiše brata bratu", zavadiše ih i na međusobno istrebljenje navratiše, pa "bog znade hoće li se (...) od ove smrtne rane izliječiti".

Tim riječima se ovaj zatočenik slobode deklarisao kao antiklerikalac, uprkos tome što je bio i vjerski poglavar. I po tome je on sličan Tinu Ujeviću koji je, takođe, iako školovan za svećenika postao antiklerikalac, jer je slobodu i ljudsko dostojanstvo cijenio više od svega u životu.

(Dragomir Gajević, Tin Ujević u jugoslovenskoj književnoj kritici, str. 345-6)


Crkve ne samo da nisu čuvale "nacionalni identitet i kulturu", nego su upravo one kmetstvo čuvale od prosvijetljenja (uz časne iznimke), brinući se samo za svoje materijalne interese, pazeći da jedna drugoj ne otme koju ovčicu, i ništa drugo. U obe Jugoslavije bile su generator nacionalne netrpeljivosti, u Drugom svjetskom ratu rame uz rame s nacitičkim koljačima, u zadnjim ratovima trubaduri nacišovinizma, opravdavajući i blagoslivljajući ratne pohode, međusobno klanje i one koji su to klanje izvršavali. A danas čuvaju "Boga, domovinu i obitelj", u svojim njedrima mazeći i pazeći sve što diše najapsurdnijom i najretrogradnijom ideologijom u povijesti čovječanstva - kleronacionalizmom.

Samo ne znam je li taj Bog bio pijan ili su pijani oni koji nam propovijedaju da su svi ljudi "stvoreni na Božju sliku", a onda nas uče kako, eto, oni koji ne pripadaju "našoj crkvi" - zapravo i nisu ljudi.

Religija jest intimna potreba (mnogih) ljudi, baš isto kao što je potreba nekih drugih ljudi: seks prije braka, kondom, umjetna oplodnja, istospolna ljubav, prava žena, ljudsko dostojanstvo osoba koje ne mogu imati djece (a koji se "u oganj bacaju", kao i "voćke koje ne daju plod")... i mnoge druge stvari, protiv kojih se crkve bore ognjem i mačem.



Biti protiv nečije intimne potrebe za religijom može samo netko tko je lud. A od takvih su luđi samo oni koji od religije stvaraju "nacionalne identitete". Baš zbog toga, religije na brdovitom Balkanu već dugo i predugo igraju, civilizacijski gledano, vrlo vrlo negativnu ulogu.

---

Na facebooku jutros me pukne slijedeća objava:

"Gospodine,
daj da zaboravim sebe
i slijedim Tebe,
I da uvijek žudim za Tobom,
Daj da poletim iz sebe
i nađem spas u Tebi."

Sv. Augustin


Nije jednostavno slijediti Gospodina
nije lako predati Mu se!
A uglavnom, kada Mu se i predamo,
polako Mu oduzimamo ono što smo Mu jednom dali!
I ostajemo vješalice za odore, odijela, odjeću...
a što Bog može sa vješalicom?
samo vješati o nju
ili je ostaviti praznu u ormaru!

Kada bi izraz "Da!" Bogu bio tako brz
zavjeti, svećeničko ređenje, udaja i slično
bio bi gotov trenutak u kojem smo spremni za nebo!
Ali
reći Bogu "Da!"
znači SVAKODNEVNO SE BORITI ZA BOGA U SVOM SRCU!
Ta borba ne prestaje
ta borba goni čovjeka
da vapi: Gospodine, smiluj mi se!

Molimo Gospodina
za manjak osrednjosti i mlakosti
gdje naše tijelo uživa i kupa se u salu
a više
posvećenosti i potpune predanosti
gdje naša duša leti prostranstvima neba
za koje smo stvoreni!!!


Profil je registriran na ime "Isus", a u potpisu je "s.MP."

To je to! - Zaboraviti sebe! Odustati od sebe i predati se duhovima!

Zaboraviti svoj jad, bijedu, u nama i oko nas, zatvoriti oči, ne postavljati pitanja, i slijepo slijediti svoje "pastire", koji će nas odvesti u kraljevstvo nebesko, dok će oni u kraljevstvu zemaljskom živjeti u dvorima od oniksa, u svili i kadifi, "boreći se za Boga, domovinu i obitelj" ali na jaslama državnog proračuna iz kojega će i ove godine izvući milijune nezarađenih kuna, koje su u taj isti državni proračun uplatili oni koji su imali sreću dobiti neki posao na ovoj zemlji.

Ma kog vraga nas je uopće stvarao taj Gospodin, da visimo ko vješalice u vlastitim obezvrijeđenim i obesmišljenim životima?!

Dakle, predajte se. Što će nam život? Što će nam zemlja?

Ruke uvis!

"Isus" nas zove!


P. S. - Razveselila me jedna poslovica koju je iznjedrila narodna mudrost. Kaže ovako: "Čak i ovca se može popeti na najviši vrh, ali zna samo blejati!" Zar je dotle dogurala civilizacija, da je čovjeku dovoljno biti samo ovca?