Ko Boga vas molimo, nemojte nas tako voljeti!



Pokušaj atentata na sekularnu državu u Hrvatskoj u punom je zamahu. Dosjetili se klerici vježbati svoju političku moć, te upregli staro i mlado putem svojih satelitskih udruga, hoteći jednu dogmu pretočiti u civilni zakon. Pače, u sam Ustav! Vele, žele „zaštititi obitelj“.

Ne, neće im dijeliti hljeba, ni od zgrnutog bogatstva, ni otvarati radna mjesta, ni stvarati bolje uvjete za život – ništa od toga!  Sva „zaštita“ ima se svesti na parolu, na definiciju, na dogmu. Na „Istinu“. Kojom se zaštititi neće ništa. Ali se hoće drugima i drugačijima oduzeti mogućnost da ikad ostvare svoje pravo. Nimalo kršćanski. Nimalo u skladu s civilizacijskim dostignućima. Sasvim suprotno temeljnim načelima civilne, sekularne države.

Tvrde, nauk Crkve uči da je brak zajdnica muškarca i žene. I tu dogmu žele zapisati u Ustav. Bilo bi to isto kao da referendumom traže da se u Ustav unese odredba po kojoj građanin države Hrvatske smije biti samo katolik. Jer eto, po toj devijantnoj, totalitarnoj i antidemokratskoj logici, Hrvatska nije građanska i civilna, u kojoj je svakom zajamčeno imati svoju Istinu, nego katolička država, i u njoj nema mjesta za nikoga tko ne prihvaća dogmatiku Katoličke Crkve?!

Što je slijedeće? – pitaju se mnogi. - Zabrana rastave braka? Jer i to uči nauk Crkve: što Bog sastavi, čovjek neka ne rastavlja. Ili zabrana masturbacije, seksa prije braka, života u izvanbračnim zajednicama...? Sve to uči nauk Crkve. I tko želi, slobodan je tako živjeti. To pravo mu nitko niti smije niti može ugroziti. 


Braniti nam je demokraciju od „Istine“

Težnju Crkve i njeno nerazumijevanje pluralizma, možda je najbolje izrazio Pater Ike, studentski kapelan bazilike Srca Isusova u Zagrebu, u svom članku Volim Stankovića, volim i pedere!, objavljenom na ultrakonzervativnom portalu bitno.net.

„Nije prijatelj pederima svatko tko im povlađuje. Nego onaj koji razmišlja o dobru i zlu, o posljedicama jednog ili drugog čina, i usudi se reći što nije dobro, i po cijenu da bude optužen za ne-ljubav." – kaže Pater Ike, orvelovskim smicalicama pokušavajući pretvoriti zlo u dobro, te dodaje „Isus koji voli pedere, i koji nas je učio „ljubi bližnjega svoga – kao sebe samoga“ nije za to da se pederi međusobno žene.“


U čemu je klopka Pater Ikeove logike?

Ne mora Pater Ike uopće „voljeti pedere“, tu ljubav od njega pederi ne traže, naprotiv, u njoj vide uzrok najvećeg zla koje se poput kuge širi hrvatskim društvom, a ono se ogleda u potpunoj klerikalizaciji društva i inverziji u kojoj dobro postaje zlo, a zlo dobro.

Koga Isus voli Isusova je stvar! Isto kako će tko doživljavati Isusa, stvar je onoga tko doživljava. Pa tako i Pater Ike ima potpunu slobodu i pravo da Isusa vidi kako god želi. Tu slobodu mu nitko niti može niti želi oduzeti. Ali kada Pater Ike svoj doživljaj Isusa pokušava nametnuti kao mjerilo svih stvari, i to mjerilo pretočiti u zakone civilne i skularne države, koji vrijede i za one koji sasvim drugačije doživljavaju Isusa, onda to postaje ozbiljan i opasan društveni problem. 


Pater Ike se postavlja u poziciju vlasnika „Istine“. On odbija mogućnost da drugi ljudi mogu imati drugačije viđenje „Istine“. Što više, u tom drugačijem viđenju Pater Ike vidi samo „grijeh“, kojemu se treba suprotstaviti i „po cijenu da bude optužen za ne-ljubav“. I eto nas u samu srž totalitarizma – u svijet gdje samo jedna i jedina „Istina“ ima pravo egzistirati kao apsolutna, i krojiti nam i Ustav i zakone.

U tome je i suština antidemokratskih nasrtaja Crkve i njenih satelitskih udruga na hrvatski Ustav, na sekularnost, na sam pluralizam. Jerbo pluralizam odbija apsolutne „Istine“. One su odlika totalitarnih, jednoumnih i diktatorskih državnih uređenja. Pluralizma nema gdje nema mogućnosti živjeti s različitim „Istinama“, gdje nema slobode da čovjek sam za sebe bira u kakvu „Istinu“ želi vjerovati i po njoj živjeti, ukoliko njome drugima ne oduzima to isto pravo. A upravo to čini i Pater Ike i Crkva i zagovornici apsolutne „Istine“, koji svoju „Istinu“ žele nametnuti kao jedinu moguću i jedinu ispravnu.

Skrivajući se iza demokracije, pod plaštom „ljubavi“, s autoritetom Isusa, Pater Ike nam nudi najobičniju despociju, teokraciju – državu neslobode, u kojoj bi religijske dogme postale zakoni sekularne države, a jedna i jedina, njihova, „Istina“ vrhovni autoritet. 


Kakvi su kazamati bili države s jednom apsolutnom „Istinom“ imali smo bezbroj puta vidjeti kroz povijest, i zapravo je zastrašujuće da iz toga ništa naučili nismo.

Ovako se regurirala „Istina“ u katoličkoj Hrvatskoj prije niti jedno stoljeće: „Točka 1. - Brak Židova i inih osoba, koje nisu arijskog porijetla s osobama arijskog porijetla, je zabranjen. Isto tako je zabranjen brak osobe, koja pored arijskih predaka ima jednog predka drugog koljena po rasi Židova ili drugog europskog nearijca s osobom, koja je po rasi jednakog porijetla. Koje osobe vrijede kao Židovi ili nearijci određuje zakonska odredba o rasnoj pripadnosti.“ (Zakonska odredba o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda, Narodne novine, br. 16 od 30. travnja 1941.)


Propovjednici smisla

Velika hrvatska pjesnikinja Vesna Parun o Pater Ike-ovoj „Istini“ reći će ovih nekoliko antologijskih rečenica: „Ja ne tražim smisao života nego ga življenjem neprestano stvaram. Iz prkosa. Samo za sebe, jer je laž da to itko može činiti za druge. Možeš raditi za nekog, ispaštati za nekog, ali ne možeš za njega tražiti smisao života. Ni umjesto njega. A u tome je najveća pogreška i krivnja svih propovjednika smisla, plaćenika institucionalnog traganja za takozvanim apsolutnim smislom. Mnogo je lakše biti svim formama zaštićen govornik, obmanjivač, negoli svakodnevno u borbi protiv svih obmana, upregnut tragač. Uostalom, koliko smisla ima ovaj svijet, koliko ima smisla u međusobnom žderanju, u krvavim bitkama za nacije, države, načela… Ako je samo jedno grlo priklano na tom svijetu, onda svijet za mene nema smisla. I gotovo“ (Feral Tribune, 22. siječnja 1996.)

Oduzimajući čovjeku pravo na njegovu „Istinu“, znači oduzeti mu svojstvo čovječnosti! Poput kakvog sekretara, nudeći mu „ljubav“, Pater Ike zapravo svakom tko drugačije vidi Isusa, želi oduzeti upravo to pravo – pravo na vlastitu „Istinu“, na vlastiti izbor, na vlastiti doživljaj i čovjeka i svijeta oko sebe.


U svom znamenitom eseju „Patnja je viša od istine“ (Nevesele oči klauna, Globus Zagreb, 1986.), ponajbolji hrvatski prozaik Ranko Marinković zapisao je o „Istini“ ovih nekoliko redaka: „Od Ptolomeja do Einsteina sve su se osnovne, takozvane "velike istine" o našem svijetu temeljito promijenile. Zbog tih istina, tih relativnih istina, padale su glave, osuđivalo se na lomače, progonstva, na katorge, na čemerne "zapise iz mrtvog doma"... A sve to – zašto? Zbog istine – privremene, koja je vrijedila samo za jednu generaciju, najviše za neko stoljeće. Pa kako ne bismo žalili čovjeka, žrtvu vrlo nestabilnih istina? Ipak, ljudska patnja je veća i viša od istine. Ta patnja je nenadoknadiva. Ona se ne može popraviti. Ne samo da se ne može vratiti život nekome kome je život oduzet nego ne može se ni na koji način nadoknaditi ono što je čovjek propatio. To je zapisano negdje duboko u ličnosti, u njegovu osobnom iskustvu – kao trauma, kao rana, koja jest zacijelila, ali ostaje ožiljak neizbrisiv do unuka i praunuka i pra-pra... I tako, trebalo bi, zapravo, maštati o jednom životu, nastanjenom ljudima bez ožiljaka, s čistim fizionomijama, mislim, intelektualnim, duhovnim integritetima, bez rana, barem bez rana nanesenih s vanjske strane, od drugog lica ili od drugih struktura... Ako je potrebna patnja čovjeku da bi opravdao svoj život, neka to bude njegova intimna, osobna sudbina, nenametnuta izvana."


Hvala vam na ljubavi, mi bi ipak živjeli u svom „grijehu“ izbora

Upravo maštajući „o jednom životu, nastanjenom ljudima bez ožiljaka, s čistim fizionomijama, intelektualnim, duhovnim integritetima, bez rana, barem bez rana nanesenih s vanjske strane, od drugog lica ili od drugih struktura“, moram se zahvaliti Pater Ike-u na njegovoj „ljubavi“. Ko Boga Vas molimo nemojte nas voljeti na takav način! Vaša „ljubav“, u kojoj je zasijano sjeme mržnje prema svemu što je drugačije od Vaše „Istine“, duboko nas vrijeđa, ne kao pedere, nego kao inteligentne i slobodne ljude. 


Sasvim dovoljno je da poštujete naše pravo na „Istinu“, kao što i mi poštujemo Vaše pravo na Vašu „Istinu“. Jedni pored drugih, i jedni s drugima, vjerujem, možemo živjeti bez potrebe da onog drugog svojom „Istinom“ činimo nižim ljudskim bićem, bez nagona da jedni drugima namećemo svoje „Istine“.

U toj slobodi izbora, krije se i ljepota demokracije. Bez te slobode ne samo da nema i ne može biti ljubavi, nego ćemo čitavo društvo pretvoriti u pakao. Već ovdje, u dolini suza!

Vinko Kalinić

Objavili: 
e-novine
i lupiga
Fotografije sa Split Prede-a