Dati svoj život za prijatelja - to je moj junak!



Srđan Aleksić 
(1966. - 1993.)

Na današnji dan prije dvadeset godina grupa pripadnika Vojske Republike Srpske legitimirala je osobe na trebinjskoj tržnici. Nakon što su ustanovili da je jedna od legitimiranih osoba Alen Glavović, Bošnjak, počeli su ga maltretirati i tući. Tada je Glavoviću u pomoć priskočio Srđan Aleksić, Srbin, kojeg su četvorica vojnika zbog toga pretukla kundacima pušaka. Od zadobijenih ozljeda Srđan Aleksić je pao u komu i šest dana kasnije preminuo. Mladi Trebinjac ostat će upisan u povijest, kao svijetli primjer ljudskosti iz onih najmračnijih vremena i putokaz za bolju budućnost. 


Naša ljubav nije mrtva
  
- Južnim Slavenima

Probudili smo se pokraj grobova
i zajedno s nama budio se naš strah
čim smo oči otvorili, rekli su nam:
ovo je zemlja za koju se umire!

život nisu spominjali, on je uvijek bio
negdje drugdje, u drugom planu
kao obećanje, tek u perspektivi
- prvo smrt, onda život
ako ne nama, onda djeci našoj
tako su nam govorili


čim smo zaplakali,
izvadili su nas iz kolijevki
o čela nam, još mokra od majčine utrobe,
ucrtali znamenje i poškropili nas
krvlju svojih mrtvaca
bacili na nas uroke i kletve
a onda nas šutnuli kao kopilad,
u rovove, među tenkove i topove
da se glođemo oko vlastite kosti
da budemo heroji njihovih istina,
a ne svoji ljudi

svrstali su nas u torove,
omeđili kao ovce i zacrtali brdo
do kojeg smiju rasti naši snovi

sve su nam odnijeli
i kuće i domove
i njive i drumove
i majke i očeve
i sestre
i braću nam rođenu


umrite, umrite, umrite mladi
- tako su nam zborili
– i bit ćete heroji
povijest će živjeti umjesto vas
imat ćete i spomenike
(dok vam ih ne sruše neki drugi heroji
- to nisu napomenuli!)

ionako, za sve će biti krivi
samo oni
drugi

ali, što sam ja – jedan
ako nema nitko drugi?
- pitalo je moje srce

i tko može živjeti život moj
umjesto mene,
ako ja umrem?

i koga ću voljeti
ako tebe nema,
brate moj
ako svijet opustoši?

- tko ne ljubi
bolje da se ni rodio nije
- vraćao se moj unutarnji glas
rastvarala se utroba zemlje
i jeka njena odzvanjala je
pod nebesima

da čovjek raste, to je narav njegova
i sve dok raste, on želi zagrliti čitav svijet

zašto živjeti s jednom rukom?
kako hodati na jednoj nozi?
koliko se svijeta može vidjeti
s pola oka?

kakva je to zemlja za koju se mora umrijeti?
iza kojeg brda se prestaje biti čovjek?
na kojoj njivi se postaje zvijer?
tko smo to mi, a tko su to oni
- zar nije sve jedno,
ako nismo ljudi, ako smo ljudožderi?

neka crkne sve što nismo mi – odjekuju prazne duše
iz njih suklja jal, hoće mrtve da žive tuđe živote  
veliku povijest ispleli su sasvim mali ljudi
toliko mali da bez našeg života od njih ne ostaje ništa
( oni veliki, živjeli su svoje vlastite priče! )
svoje mizerne želje ovili su u blistave boje
svečane zastave nam turnuli u ruke,
u njihovim zakletvama uvijek je bila važna
samo zemlja, samo grobovi
nikada ono na njoj, nikada oni u njima
nikada ti i ja
za komadić brda pobili bi nam
i majku i oca
i krvna zrnca su nam prebrojili
čak su nam i Boga podijelili

ali, ipak ne zaboravi, brate
iako se ponekad sve bezizglednim čini
naša ljubav nije mrtva

svi ćemo mi jednog dana umrijeti
- strašno je umrijeti bez ljubavi! –

ali ljubav?

ljubav ne može umrijeti
ona je vječna kao trava

možda netko u generalštabu zadovoljno trlja ruke
možda njihova djeca imaju sve što su nama oduzeli
moguće, i samo nebo dosižu njihovi čardaci i vile

ali tamo gdje se život rađa
gdje ne dosežu povijesne knjige
od tamo se čuje rika, škrgut zubi
glasniji od tisuću bivola:
to se mrtvim stvarima
klanjaju
mrtvi ljudi

živo se srce
po ljubavi poznaje

a srca?

srca još uvijek ima
kod tužnih Slavena

Vinko Kalinić