Najsiromašniji predsjednik na svijetu




José Mujica, predsjednik Urugvaja

Obraćanje na samitu 

Rio + 20 posvećenom održivom razvoju


Mi, ovim putem, izražavamo našu najiskreniju volju da se, kao predstavnici vlasti,  pridržavamo svih sporazuma kojih se naše očajno čovječanstvo može prihvatiti.

Usprkos tomu,  dozvolite mi glasno postaviti neka pitanja. Čitavo poslijepodne smo razgovarali o održivom razvoju i spašavanju masa iz ralja siromaštva.

Što je to što, pritom, imamo u vidu? Da li je to model razvoja i potrošnje, koji je oblikovan po uzoru na bogata društva? Želim pitati: što bi se dogodilo ovoj planeti kada bi stanovništvo Indije imalo isti broj automobila po obitelji kao stanovništvo Njemačke?  Koliko bi nam kisika ostalo za disanje? Preciznije, ima li sijvet dovoljno prirodnih resursa kako bi nam omogućio onaj nivo potrošnje i rasipanja jednak onomu u bogatim zapadnim društvima? Hoće li to ikada biti moguće? Ili ćemo morati otpočeti drugačiju vrstu  rasprave jednoga dana? Mi koji smo stvorili civilizaciju u kojoj živimo;  tržište, konkurenciju koji su začeli čudesan i strahovit materjalni razvoj. Ali tržišna ekonomija je stvorila tržišno društvo i podarila nam ovu globalizaciju, koja znači biti svjestan planete kao cjeline.

Vladamo li mi globalizacijom ili ona vlada nama? Da li je moguće govoriti o solidarnosti i zajedništvu  u ekonomiji koja se zasniva na bezobzirnoj konkurenciji? Dokle doseže naše bratstvo?


Ne govorim ovo da bih umanjio značaj ovog skupa. Naprotiv, izazov pred nama je gorostasan, a velika kriza nije ekološka, već prije svega politička.

Danas, čovjek ne upravlja silama koje je oslobodio, već te sile upravljaju čovjekom i samim životom. Mi ne dolazimo na ovaj svijet da se tek tako, izdvojeno bavimo razvojem. Mi dolazimo na svijet da budemo sretni. Život je kratak i brzo nam izmiče.  Nijedno materjalno bogatstvo ne vrijedi koliko sam  život, i to je od fundamentalne važnosti.  Život nam promiče u radu i pretjerivanju u radu tek  kako bismo bili u stanju trošiti više, i potrošačko društvo se pretvara u stroj, jer ako potrošnja otpadne, usporava i ekonomija, ako ekonomija uspori, sablast stagnacije nam već kuca na vrata. Zapravo je hiper potrošnja ta koja škodi planeti.  Zahtjev hiper potrošnje je da proizvodi imaju kratak rok upotrebe, kako bi se prodavali što više. Otud sijalica ne može trajati duže od 1000 sati iako postoje sijalice koje traju i 100 tisuća sati, ali njih  ne proizvode, problem je tržište, jer moramo nastaviti s radom i održavati civilizaciju “upotrijebi i baci”, i tako smo zarobljeni u začaranom krugu.  Ovo su problemi političke prirode koji nam pokazuju kako je vrijeme da otpočemo borbu za drugačiju kulturu.


Ne govorim o povratku u kameno doba, ili o podizanju “spomenika nazadnjaštvu”.  Mi, naprosto ne možemo nastaviti beskonačno ovako, pod vladavinom tržišta. Nasuprot tomu, mi moramo savladati  tržište. Zato ja ponizno trvdim kako je problem s kojim se mi suočavamo politički. Stari mislioci Epikur, Seneka i čak Ajmara su to izrazili na slijedeći način, siromašna osoba nije netko tko ima malo već ona kojoj je uvijek potrebno više i više. To je kulturni problem.

Zato pozdravljam napore i postignute sporazume i njih ću se pridržavati kao predstavnik vlasti. Znam kako neke stvari  o kojima govorim nije lako progutati, ali moramo shvatiti da oskudica vode i agresija na životnu sredinu nisu uzrok problema. Uzrok je civilizacija koju smo stvorili i ono što  moramo preispitati je način življenja.

Ja pripadam maloj zemlji obdarenoj prirodnim uvjetima za život, u njoj živi nešto više od 3 milijuna stanovnika i 13 milijuna krava, neke od njih su i najbolje na svijetu, kao  i 8 do 10 milijuna  ovaca. Moja zemlja izvozi hranu, mlijeko, meso. To je ravničarsko područje i gotovo 90 % zemlje je obradivo.


Moji suradnici su se borili za osmosatno radno vrijeme, a sada to čine za 6 sati. Ali osoba koja radi 6 sati, ima dva posla i zato radi više nego ranije. Zašto? Zato što mora zaraditi za mjesečne izdatke; za motocikl, automobil, i gomilu računa, i kad postigne sve to, shvati kako je postao reumatični starac, kao ja, i njegov život je već završen.


Zato se čovjek s pravom pita: zar je ovo sudbina čovjeka? Ovo što govorim je jednostavno, razvoj ne može ići na uštrb sreće. Mora ići u prilog ljudskoj sreći, ljubavi prema planeti, međuljudskim odnosima, brizi za najmlađe, prijateljstvu, zadovoljavanju osnovnih ljudskih  potreba. Zato što je najdragocjenije blago koje imamo, sreća. Kada se borimo za životnu sredinu, moramo imati u vidu da je fundamentalni element životne sredine ljudska sreća.


----

José Mujica je na glasu kao jedan od najskromnijih, ako ne i najskromniji predsjednik na svijetu, a to mu je priskrbilo i nadimak "najsiromašniji predsjednik na svijetu".


Ovaj 77-godišnji ateist najveći dio svoje plaće daje u dobrotvorne svrhe. Preciznije, od mjesečne plaće od 12,500 dolara (72,500 kuna), Mujica za sebe zadržava samo 1250 dolara ili 7250 kuna. Ostatak novca prebacuje na račun organizacije koja podupire mala poduzeća i nevladine organizacije koje rade na izgradnji stambenih objekata za siromašne.


"Zadovoljan sam s ovim iznosom jer u Urugvaju mnogi žive s puno manje", a vrijedi spomenuti da je i svoju suprugu zamolio da učini isto.

On i njegova supruga žive na farmi u Montevideu, a njegov najveći "udar" na državni proračun bila je kupnja Volkswagenove "bube" u vrijednosti od 1.945 dolara. 


Predsjedničku palaču koristi samo za sastanke i susrete s državnicima, ali tijekom hladnih dana tamo borave beskućnici i njihove obitelji.


Ističe po još nečem. Urugvaj, naime, ima najmanju stopu korupcije u Južnoj Americi, a Mujica tvrdi da ga ne zanimaju nevjerojatni iznosi i brojni bankovni računi jer ono najvrjednije što ima ne može se kupiti novcem. Riječ je o njegovoj kujici Manueli.


Isto tako, Urugvaj je treći po razvijenosti na kontinentu i jedna je od rijetkih država koje su uspjele izbjeći recesiju i zadržati pozitivnu stopu rasta. U lipnju ove godine odlučio je krenuti u legalizaciju kontrolirane prodaje marihuane od strane države s ciljem borbe protiv zločina vezanih za trgovinu drogom, a dodao je i da će isto tražiti od svjetskih vođa. Time Magazine tom mu je prilikom posvetio članak.