Što kaže srce, kad kaže Hrvatska?


- Sretan ti dan državnosti! - kaže mi jutros, odmah iz ranijega, prijatelj iz Čačka.

I zatekao me! - Meni? Dan državnosti? Pa nisam ja država! - Gotovo refleksno proleti mi buntovnička misao glavom. - Jel on mene ovo zajebaje ili misli ozbiljno?!

- Fala lipa! - rekoh iz pristojnosti. - I tebi sinko! - dometnuh, malo iz vica, a malo i za ozbiljno.

- Eh, pa meni to dođe neki drugi dan. - sad je on osta malo zbunjitos.

- A kako ćemo onda bit sretni, ako ja moram bit sretan danas, a ti neki drugi dan? - uhvatim se s njim u kolo. Tek sad je razgovor postao interesantan - Ne ide to tako! Kako ja mogu biti sretan a da ti budeš tužan? Ili ćemo bit sretni zajedno, ili neću nikako.

- Pa eto, ja sam već sretan! – kaže čovik – Mnogo mi se dopadaju tvoje reči. Dok ih čitam prosto ne mogu da budem tužan.

I ne laže čovik. Brk mu se smije, onako utiho, lipše od pola države. I cile Vlade. A bome, i meni je, priznajem, od tog njegovog smješka odmah dan puno lipši.

- Ništa drugar – govorim mu ja - kad se tako slatko smiješ, onda ćemo slavit obadva! Jedan za mene, drugi za tebe, pa kud puklo da puklo. A državi kako se god hoće.

I eto ti ga na, još ni kavu nisam popio, a dobija sam dva dana državnosti! Iako, iskreno, zapravo i ne znam što se koji dan slavi. Naime, “moja država” i ja već dugo i nismo baš nešto u prijateljskim odnosima. Ona se javi samo kad je nešto za platit, kad joj treba moj glas ili neki drugi harač uzet od mene. A kad meni nešto treba od nje, to je za ispalit na živce. Za jedan obični dokument treba je tražit u pet ureda, i više od dva puta treba ko vuk zavijat za njom, da te čuje, da ti da ono što ti pripada. I to sve opet moraš platit sam, iz svog džepa. Tako da je ta ljubav, između mene i “moje države”, mnogo sumljiva, labilna i naporna. Ako se tu o ljubavi uopće i može govorit, jer čisto sumnjam da oni koji se svaki mjesec moraju javljat na Zavod za zapošljavanje, to čine iz ljubavi, i da bi oni tu ljubav bez problema mijenjali za Belgiju, Švedsku, Finsku, Kanadu… što uglavnom i čine, bar oni koji nisu odustali od sebe i kojima to upali. Pa i ta “moja država”, mnogo više voli kojekakve jebivjetre koji joj dođu s punim džepovima, nego mene kojem džepovi uglavnom vise – sve prazniji i prazniji. Voljeti takvu državu, čini mi se da može samo ili totalno lud čovik ili neki teški sadomazohist i perverznjak.

Ali ajde! Danas joj je rođendan, pa nećemo kontra države. Mater i ćaću ćemo joj kresat sutra, kao i narednih 363 dana u godini, posli Dnevnika i Misli za XXI. stoljeće. Danas me zanima samo - ljubav. A kad je o ljubavi riječ, gdje drugdje potražiti odgovore nego u vlastitom srcu. Zanima me odgovor na pitanje: što kaže srce, kad kaže Hrvatska?

Moja prijateljica kaže da Hrvatska ima “snagu zlatnog žita” i “oči boje mora” i da zato voli Hrvatsku. Okej. Ne znam što bi rekli seljaci u Slavoniji koji ne mogu prodat žito, ni ribari kojima je mora pun kufer, ali priznajem, ima nešto erotično u tim metaforama. Tko ne voli lirske motive snage, zlatnog žita, oči, i to još boje mora? Ali onda bi isto tako mogao voljeti i Kinu, ona ima veću “snagu žita”, ili Indoneziju, ona je sva u moru.

Ipak, bit će da je neki drugi razlog za ljubav!

Tomislav Bralić & Klapa Intrade pivaju da je ljube, nju, tj. Croatiu, “iz duše”. Ajde, to mi se već više sviđa. Ono što čovik voli iz duše, to je već ozbiljna ljubav. Tamo se ljubav i rađa – u duši! Nego gdje drugdje! Ovi što je vole iz Fonda za privatizaciju, vidili smo kako je vole – toliko da bi joj prodali i mater i ćaću.

I ja volim Hrvatsku - iz duše! Iako mi ta ista duša uglavnom plače kad mislim na Hrvatsku. Počme mi se plakat već kad pustim Tomislava Bralića & Klapu Intrade.

“Pivajući kamenu i drači” čovik nekako okameni, izgubi osjećaj za druge ljude, za prostranstva svijeta i počme pričat pizdarije. Kad vidim čovika koji doživljava orgazam dok piva: “Još se sićam onih riči što mi uvik prića ćaća, nemoj sine nikud ići, tvoj je kamen, maslina i drača”, nenako mi se srce uznemiri zbog tih ljudi. Tuga se uvije oko njega. Jer čovik koji nikud ne ide, koji je sam sebi dovoljan, čiji svijet se svodi na “kamen, maslinu i draču”, zapravo je hendikepirano ljudsko biće. Jer čovjek koji je sam sebe osudio da ne upozna svijet, zauvijek ostaje siromašne duše, pa i ta njegova ljubav u konačnici bude takva – uska, skučena, ograničena, siromašna, dračasta. 


Kod mene je to sasvim drukčije. Kad kažem Hrvatska, prva slika koja bljesne pred mojim očima je Komiža. Onaj pogled s Huma. Jedna sasvim mala uvala, koja se rasula usred plavog morskog beskraja, pružajući svoja dva rta, kao dvije ispružene ruke – otvorene svijetu, kao da ga čitavog želi zagrliti. U toj uvali naučio sam hodati, govoriti, prepoznavati ljudska lica, njihovu mimiku, sjene i tragove… Njihove i dobre i loše ćudi. Kao i njihove mijene. Tu sam se formirao kao osoba, i od tud je izrastao čitav moj svijet. I ono vječno pitanje: a što je tamo iza? Iza onog plavog beskraja kojemu se ne vidi kraj.

Tu sam naučio da Domovina nisu ni zastave, ni uniforme, ni povijesni mitovi, a šporki nacionalizam ponajmanje. Jer zastave su se mijenjale. S njima i uniforme, i mitovi, i priče o njima. Ostajali su ljudi, uvijek isti, uvijek sa svojim manama i vrlinama, oni plitki čiji pogled nije sezao dalje od zastave na jarbolu Komune, i oni čiji pogled nije mogao zaustaviti nitko, jer im je život bio zanimljiviji od teatra u kojemu se on uvijek iznova odigravao.

Sva carstva, imperije, države… izmislili su uskogrudni ljudi da omeđe granice svoje moći kako bi lakše upravljali drugim ljudima i njihovim životima. A život je neomeđiv. On se događa usprkos svim granicama i uvijek nas impresionira svojom snagom, ljepotom, nepredvidivošću… Nepodnošljiva mi je misao o "domovini" koja bi bila ma i za dlaku veća i važnija od bilo kojeg ljudskog bića koje hoda Zemljom. Gadi mi se svako "domoljublje", ispred kojeg ne stoji čovjekoljublje. A ono "domoljublje" koje raste iz mržnje prema drugom, i nije drugo nego elementarni poremećaj, samonegacija, kompleks manje vrijednosti, i to u čovjeku samom – u čovjeku koji vlastite nedostatke “liječi” obezvrijeđivanjem drugog.

Meni najdraža pjesnikinja, također otočanka (s otoka Zlarina), Vesna Parun, napisala je jednu rečenicu u kojoj je sažela suštinu svega što bi se moglo reći na ovu temu: “Moja Domovina je tamo, gdje nađem mrvicu dobra u čovjeku!”

Kao i svaki brod, tako i svaki čovjek ima svoju matičnu luku. No brod nije napravljen da bi krasio mrtvu luku, nego da bi živ čovjek plovio i preplovio mora koja ga razdvajaju od drugih ljudi i drugih luka.

Potražio sam na Wikipediji što mi je zapravo čestitao prijatelj iz Čačka. Tamo piše: “Dan državnosti u Republici Hrvatskoj je blagdan koji se obilježava 25. lipnja, na dan kada je 1991. godine Hrvatski sabor donio Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske proglašavajući Republiku Hrvatsku samostalnom i neovisnom državom. Dan državnosti je službeni državni blagdan te se taj dan ne radi. Do 2001. godine Dan državnosti se obilježavao 30. svibnja svake godine, u spomen na konstituiranje prvog višestranačkog Sabora 1990. godine. Danas se taj datum obilježava kao spomendan - Dan Hrvatskoga sabora.”

- Pa ta mala balavica, Republika Hrvatska, je mlađa od mene, a toliko dreke oko nje! – pomislih u sebi.

 

Moja Domovina je ipak malo starija od nje. Njene granice ovise samo o meni, a odluke nekakvih Sabora u meni ne mogu promijeniti ama baš ništa bitno. Mogu tek učiniti život lakšim ili pak težim. Jer kad kažem Hrvatska, ja ne mislim na “kamen, maslinu i draču”, ni na Franju Tuđmana, ni na kneza Mutimira, nego na vlastitu dušu i sve one drage ljude koji su makar i komadić svoje ljepote ostavili zapisano u njoj.

Što više, često mi se čini da su te dvije Hrvatske, ona iz deklaracija i ova u meni, u konstantnom i permanentnom sukobu. Na jednoj strani uvijek neki Mutimir, koji želi komadić moje duše obući u neku uniformu, omeđiti mjeru mojim stvarima i u moje ime jurišati na nekakve utvare, a na drugoj taj isti komadić duše koji se neda pokoriti nikom, koji se neda uokviriti, prevariti niti krivotvoriti. Na toj crti bojišnice osjećam se najviše domoljubno!

- Kako možeš voljeti Srbe? – zapjenjen zasuo me jednom jedan zadrti hrvatski nacionalist, pozivajući se na “domoljublje” – Zašto ne voliš Kineze, Arape, Turke? Nego baš Srbe!

- E jebiga, druže! – rekoh – Moje srce nije donilo deklaraciju o razdruživanju s ostatkom svemira. Jednostavno poznajem puno puno puno više Srba, s kojima bi radije živio u istoj državi nego s tobom na istoj planeti. Za Kineze, Arape i Turke ne znam. Ako kojega upoznam, javit ću ti na vrime.

Draga Republiko, neka ti je sretan rođendan!

Volio bi da živiš duže i budeš bolja od one u kojoj sam se rodio i koja je postojala prije tebe, ovakve kakva si danas. I da te ljudi imaju razloga više voljeti od “kamena, masline, drača”. I hendikepiranih nacionalista.

Lip ti pozdrav od mene i mog prijatelja iz Čačka.

Komiža, 25. 06. 2011.

Vinko Kalinić