Generalov smisao za život


Petnaest je godina prošlo od Marunine knjige o povratku u domovinu i njegove proročanske, danas aktualne, pjesme o hrvatskim braniteljima

U ožujku 1996, nekoliko mjeseci po završetku rata, u izdanju Matice hrvatske tiskana je knjiga pjesama Borisa Marune “Bilo je lakše voljeti te iz daljine”. Bijelih korica, crno otisnutoga imena pisca i izdavača, i crvenoga, tek malo većeg naslova, tipografski iznimno jednostavno riješena, nerazrezanih stranica, otisnuta u 333 numerirana i potpisana primjerka, te u sedamnaest posebno uvezanih primjeraka, uz koje je bila priložena i grafika pjesnikova brata Pere Marune, ova knjiga danas se ne može naći u hrvatskim knjižarama ili antikvarijatima. Je li to zbog niskoga tiraža, ili je, ipak, riječ o tome da su neke knjige toliko važne svojim čitateljima da bez smrti, progonstva ili velikog jada ne mijenjaju vlasnike, tek činjenica je da ove Marunine jedine sasvim hrvatske knjige – sve druge su u dijelovima ili u cjelini pisane i objavljivane u emigraciji – više nigdje nema. Zbirku “Bilo je lakše voljeti te iz daljine”, s podnaslovom “Povratničke elegije”, priredio je, a pjesnika pomalo i nagovorio na njezino objavljivanje, Vlaho Bogišić (Hrvatskome Književnom Ološu poznatiji kao “Jergovićev šogor”).

U toj posljednjoj, zreloj fazi, Boris Maruna do kraja je pojednostavio svoj pjesnički govor, mjestimice ga učinio plakativnim, ogoljenim i oslobođenim svake lirske ceremonijalnosti. Vrativši se kući, kao da je odustao od uzvišenih metafora, ukrasa i figura, od svakoga posrednoga govora. Direktan i jasan, ispisivao je pozdrave i parole, koji su se svi dali podvesti pod naslov zbirke, a on je jedini bio čežnjiv i lirski. “Bilo je lakše voljeti te iz daljine” parola je koja, na Maruninu žalost, nije bila upućena nekoj dobrodržećoj gospoji, koja se zatim pokazala kao histerična luđakinja, nego je bila upućena Hrvatskoj.

Neke od ovih pjesama pisane su u maniri punkera i atentatora, onako kako se u hrvatskoj lirskoj tradiciji ne piše, niti će se ikad pisati, jer je pristojnost, ipak, glavno obilježje ovdašnjega pjesničkog govora. Jednoj je, recimo, naslov “Ivica Račan je imao pravo”. U njoj se pjesnički subjekt, onako barabski kaje što je u San Pedru u Kaliforniji bio “osnivač i brain power” ogranka Hrvatske demokratske zajednice, pa zadnji stih krade iz Račanova predratnog proroštva: “HDZ je stranka opasnih namjera.” Veličina ovakve poezije vrlo je klasična. Pjesnik u čitateljima nastoji izazvati jaku emocionalnu senzaciju. Klasična, međutim, nije emocija koju Maruna pokušava, i tako genijalno uspijeva, u Hrvata iznuditi. On Hrvate, naime, zajebava. Neprevodivo ih i besmrtno zajebava, i to u rano proljeće 1996, dok zemljom kruže vlakovi slobode, a naizgled ozbiljni ljudi s psećom odanošću šene pred Franjom Tuđmanom, koji se dere i izdaje zapovijedi kao kakav ostarjeli armijski kerovođa.

Ali većina je pjesama, ipak, drukčija. Recimo, ona, dok na Mirogoju nekim znancima pokazuje galeriju hrvatskih sjena, pa naiđe na mali brončani reljef, rad Joze Kljakovića, pod kojim je slikarev grob: “Što on radi u tuđoj steriliziranoj grobnici/ On koji je nesumnjivo bio čovjek snage/ Koji se znao smijati široko/ I u neku ruku bio širok kao leđa njegovih težaka/ Kog boga radi on u toj pretencioznoj rupi…” U tim portretima suvremenima, recimo u pjesmi o Marinkovićevom povratku kući, s partije šaha u Hrvatskome kulturnom klubu, Maruna se pomalo oprašta sa svijetom, koji je bio sav njegov, o kojem jedinom je cijeloga života mislio, ali u kojem zapravo nije živio. Njegova Hrvatska u ovoj je knjizi sasvim pjesnička činjenica, lirska zemlja, s kojom se on u životu naprosto mimoišao. Čeznući za njom, nikada je nije sreo. Tako obično i završava svaka čežnja za domovinom, ali su rijetki pisci i pjesnici koji o tome umiju pisati. Pogotovu, ovako. Boris Maruna vratio se iz emigracije da bi zajebavao prave Hrvate. Oni to nisu primijetili, jer ne čitaju poeziju. Ako je, pak, i čitaju, krive stvari čitaju, kao što je otpjevao jedan kojega Boris nikada nije upoznao, jer su se mimoišli na aerodromu: dok se stariji vraćao iz emigracije, mlađi je odlazio.

O jednoj pjesmi iz ove knjige mislio sam ovih dana i tjedana, kada se sva Hrvatska bez izuzetka dičila svojim militarizmom. Ne pada mi na pamet protivriječiti joj, jer “ja nisam odavle”, niti to želim biti, ali moji, da prostite, sentimenti, su skroz hrvatski. Ono što pišem nije hrvatsko, jer ništa napisano s maločas spomenutim ološem ne kanim dijeliti, ali svaki je moj proljev hrvatski. Njega ne mogu zatajiti. Evo te Marunine pjesme, naslov joj je:

ETO VAM VAŠIH JUNAKA

Najbolje hrvatske branitelje
Mogao si sresti u vrbicima uz naše rijeke
Ili među kamenjem gdje su zaustavljali
Kugle svojim tijelima.
Nisu znali lagati.
Nisu pljačkali.
Nisu ubijali starce i djecu.
Nisu silovali djevojčice.
(Pa ni one među uglednijim gospođama
Koje bi im bile iskreno
Zahvalne.)
Nisu ništa zaradili na oružju.
Slabo su napredovali u činovima.

Jednostavno nisu imali nikakva
Smisla za život.

Mislio sam o toj Borisovoj pjesmi, gledajući onoga predratnog vodoinstalatera, haškoga mučenika, koji nakon što se na aerodromu izgrli i izljubi sa sjedokosom državnom činovnicom, uz indijanske pokliče svojih privrženika odlazi ravno u nacionalnu povijest. A ustvari “u svoj dvorac, gdje će se naći sa svojim najbližima”, kako je to naciju izvijestila novinarka hrvatske dalekovidnice, toliko se ovlaživši pritom, da su diljem Lijepe naše, u toj historijskoj večeri masovno pregorijevali digitalni televizijski prijemnici, kao da ste ih zalili bokalom vode. U tome hrvatskom generalu, predratnome vodoinstalateru, nacija je te večeri gledala hrvatskoga boga troboga, najnovije naše sveto trojstvo, koje će zatim postati dvojstvo, dok se provjereni stručnjak za hrvatske gumice u hrvatskim pipama bude odmarao u svome dvorcu, spreman pred nove bitke i izazove za dom i za vječnu nam Hrvatsku.

Ali jebe se meni, kažem, za sve to. Meni je stalo do poezije, i do svega onog što poezija može. U svojoj braniteljskoj pjesmi, bez sumnje najljepšoj, književno i ljudski najvrednijoj pjesmi o onima koji su se borili u ime vlastitoga osjećaja za pravdu, u obranu svoje kuće, svoga dvorišta, bunara i bicikla naslonjenog na ogradu, Maruna je ispričao dvije priče, koje ne mogu jedna bez druge, jer jedna drugu isključuju. Ispričao je priču o onima koji nisu lagali, nisu krali, nisu ubijali starce i djecu, silovali djevojčice, nisu se bogatili trgujući oružjem, niti su, čineći sve to, napredovali u činovima. Oni “jednostavno nisu imali nikakva smisla za život”. Druga priča, koja istovremeno mora biti izrečena, da bi se shvatila veličina, tragika i gubitništvo onih iz prve priče, priča je o takvima koji su lagali, krali, ubijali starce i djecu, silovali djevojčice, bogatili se na oružju i pritom postajali generali. “Eto vam vaših junaka”, pjesnik kaže u naslovu, a da čitatelj zapravo i ne zna na koje on junake misli. Je li nas opet zajebava, pa nam nuđa takve koji se s rodbinom nalaze po dvorcima, ili zaista pjeva o onima koji se nisu snašli u životu? Kako god, petnaest godina kasnije, ova bi se pjesma trebala otisnuti na jumbo plakate uz Dalmatinu, na putu prema jugu, tamo gdje je minula pjesnikova duša.

Na kraju, bit će, da nas samo poezija može spasiti. Nas dvoje-troje, ili svih tristotrideset i troje, koji na svojim policama, u dnevnim boravcima ili u zahodima, na kolutima mekoga bijelog papira, što još uvijek miriši na hvarsku lavandu, iako će ga uskoro, kao i sve drugo, sasvim obuzeti smrad naših izmetina, čuvamo knjigu “Bilo je lakše voljeti te iz daljine”, pa iz nje svakoga jutra pročitamo pjesmu ili dvije, a u slučajevima naših hrvatskih proljeva i puno više od toga. I onda, potežući za sobom vodu, osjećajući da nam je grlo puno suza, još jednom u vječnost upućujemo pozdrav Borisu Maruni, nadajući se da nas on, ipak, nekako čuje, i da u ovoj zemlji još uvijek ima dobrih vodoinstalatera, kad već nema takvih pjesnika.

28. 05. 2011.

Miljenko Jergović