Škrinjica puna divota

Branimir Donat priredio je kritičku prozu hrvatskog emigrantskog pjesnika Viktora Vide. Otključana škrinjica donosi i nekoliko književno irelevantnih tekstova, ali dragocjenih u imaginiranju Vidinog životopisa i smještanju njegovog emigrantskog djela u zbiljski kontekst




Pjesništvo Viktora Vide ušlo je u modu nekoliko godina pred pad komunizma, nakon što su vječno oprezni književni povjesničari ustanovili da je pjesnik imao besprijekorno benignu biografiju. Međutim, ono što mu je u jednom ideološkom sustavu poslužilo kao prednost u drugom će mu biti mana: uspostavom samostalne Hrvatske puno zanimljiviji postali su pisci čiji su životopisi bili nagriženi metastazama najmračnijih epizoda nacionalne povijesti. Tako je, za razliku od minornog seoskog pripovjedača Mile Budaka, Vida ostao izvan interesa projektanata hrvatske kulturne prošlosti čiji se posao najzornije vidi u imenovanju i preimenovanju ulica i škola. Iza Vide ostalo je, dakle, ono što je u stoljeću koje sam naziva „vijekom razdora i nesnalaženja“ na vrlo niskoj cijeni: dvadesetak izrazito uspjelih, tankoćutnih lirskih pjesama koje bi spadale u sam vrh nacionalne poezije, naravno, kada bi nacija o takvim vrhovima uopće vodila računa.

Putovnica apatrida - Vida je za sobom ostavio i niz kritičkih, biografskih i polemičkih tekstova po emigrantskim časopisima Argentine, zemlje u kojoj je proveo posljednjih petnaestak godina života s putovnicom apatrida (tzv. Nansenov pasoš). Većinu članaka Viktor Vida pisao je iz egzistencijalne nužde, tako da je u njima vrlo često primjetna muka čovjeka koji nije imao volje i želje da se bavi novinarskim poslom ili pisanjem za „publiku“ kakvom ju, otkako je novina i novinarstva, doživljavaju urednički misionari. Vida je bio od onih intelektualnih aristokrata koji bez obzira na životne nesreće i siromaštvo, ne vodeći računa o duhovnoj i moralnoj bijedi svojih čitatelja, pišu sjajne i raskošne tekstove ispunjene intelektualnim bogatstvom kakvo uvijek iritira nazadnjake i lažne apostole domoljubne askeze.

Branimir Donat poduhvatio se teškog i neizvjesnog posla prikupljanja Vidine časopisne zaostavštine, razasute ispod „južnog neba“ i sasvim marginalizirane usred zbivanja koja su uslijedila nakon Vidine smrti (1960.). Sakupljene tekstove je potom prema žanru i temama razvrstao u sedam skupina i vlastitim pogovorom zaključao i zaklopio u knjigu. Otključana škrinjica je, dakle, plično jednostavno koncipirana, bez većih montažnih ili arhitetonskih zahvata. To je, međutim, dojam tek na prvi pogled. Čim čitatelj uđe u knjigu, osjeti priređivačku ruku i metodu po kojoj je Branimir Donat jedinstven među živim istraživačima hrvatske književne baštine. Naime, on je u Otključanu škrinjicu smjestio i nekolicinu dodataka (intervjua, članaka i bilješki) koji su književno irelevantni, a stilski su ispod pjesnikove razine, ali su za čitatelja iznimno dragocjeni u imaginiranju Vidinog životopisa i smještaju njegovog emigrantskog djela u zbiljski kontekst. Donat je to učinio na način koji ni knjizi, ni piscu ne oduzima vrijednost. Naprotiv, daje im životnost koja omogućava da ovakve knjige ne čitamo kao književne i književnopovijesne arhivalije. Intelektualni interesi Viktora Vide imali su onu vrstu multimedijalne i multidisciplinarne širine kakva se u naših pisaca ne sreće počesto. Od Benedetta Crocea, Miguela Unamuna i Paula Valeryja do Chaplina, Elingtona, Chestertona, redaju se likovi njegovog spisateljskog interesa. Neobično živahan i otvoren u svojim razmišljanjima, Viktor Vida ostaje zanimljiv čak i u rijetkim trenucima kada potone u emigrantsku patetiku i osamljenički očaj.

Lirsko ruganje rasizmu – Vrhunac knjige dolazi na kraju, u odjeljku s polemičkim člancima. Riječ je o poetički neobičnim, furiozno napisanim i briljantno koncipiranim tekstovima u kojima lirik počinje rugati se i ismijavati bijedu hrvatske emigracije koju su sačinjavali kojekakvi klerikalci i zloćudnici okupljeni oko listova poput čikaške Danice i njoj sličnih tiskovina koji su s današnje točke gledišta zanimljivi jer se sav njihov jad i bijeda, po kojem Vida razorno djeluje svom silinom svoga dara, na čudan način ostvario tijekom devedesetih. Vida ismijava ideje humanog preseljenja, jeftini rasizam, zalaganje za etnički što čišću i suženiju Hrvatsku u kojoj bi njega, hrvatskog pjesnika, ostavili bez zavičaja u Boki Kotorskoj i potom ga još učili hrvatskom jeziku, onakvom kakvim ga stanoviti Vlaho Raić i Kvirin Vasilj (po zlu i primitivizmu naši suvremenici) zamišljaju.


Vidini polemički tekstovi potvrđuju, međutim, jednu žalosnu činjenicu. Petnaest godina su ovom pjesniku onodobni emigrantski državotvorci kljucali jetra, optuživali ga za sve i svašta, dok ga se na kraju nisu riješili. Imena tih ljudi, naravno, ništa ne znače, ali je njihova grandiozna niskost uveliko nadživjela Viktora Vidu, a Otključanu škrinjicu učinila čudesno, skoro nepodnošljivo, suvremenom knjigom. Tako tekst „Rasulo Doriana Vlaja“ djeluje kao manifest oporbe mobitelima i bijelim čarapama, u kojem pisac ne uspijeva pobijediti ili dokazati ništa više ili manje od činjenice da je pametna i darovita čovjekova glava dragocjenija od besvjesne rulje čak i nakon što se otkotrlja pod tračnice vlaka. „Ljudi niska čela zaviđaju bližnjima ujutro kad se otvaraju banke, materijalna dobra, a uvečer, kad zvoni Zdravomarija na tornjićima domovine, zaviđaju im duhovna bogatstva. Oni se nikad nijesu zapitali zašto žive i kamo zapravo idu, zašto žive na ovome svijetu, čiju ljepotu oni ne mogu sagledati, jer smrknuti... gase sva svjetla oko sebe, dok je u njima samima svaki sjaj već odavno utrnuo.“

Miljenko Jergović
Tjednik, 29. kolovoza 1997.