Pjer i ja


I.

Zanesena i krhka
poput stabljike zove,
uplašena kišom,
teškim koracima jeseni
i maglom u grudima
- pritrčah Pjeru.

Nisam primijetila
da mora otići.

Zatečen, zapljusnut
žestinom moje čežnje,
Pjer me primio nježno,
kao uplakano dijete
opalu iglicu bora,
pokislu stabljiku
suncokreta,
ptića ranjenog krila...

I dani, kišni i sivi
šarene perle postaše.

Nisam primijetila
da mora otići.


II.

Pjer i ja,
zagledani u duboke vode čežnje,
bistre od želje,
prepoznasmo se, iznenada,
u kafeu hotela „Moskva“.

Ljudi su dolazili i odlazili.

Mi smo gasili žeđ,
razgovorom.

Osjećala sam sebe u njemu,
i njega u sebi.
Ruke su se tiho našle
na rubu stola.

I dodiri nam se prepoznaše.

- „To je on!“ -
rekoh sebi.

I probudi se usplahirena
djevojčica u meni.

- „To je on!
Ljubav iz prvih stidljivih
snova.“

I rumenilo, poput karanfila,
procvjeta na mojim obrazima.

...

Ljudi i dalje dolaze i odlaze.

Pjer ima moju ruku u svojoj.

Pjer ima rasplamsale svjetiljke
u uglovima očiju.

Smiješi se.

On,
koga sam Pjerom nazvala,
smiješi mi se.


III.

Pjer i ja,
neprimjetno i tiho,
prelismo dane u susrete.

Žedni jedno drugog,
otvorismo se
poput cvjetova ljiljana u jutro.

I jednog dana,
poklonili smo jedno drugom
najdublje što smo čuvali,
najljepše što smo imali
- isprepletosmo ruke
naše djece.

I radost nas obuze do pijanstva.

I primijetismo kako nam djeca liče.

I tog trenutka,
prerastosmo obrise prostranstva.
Svijet nam postade mali.

Pjer, ja
i naša djeca.

Izvan prostora i vremena.
Nezadrživi.
Nepovredivi.

Sretni što postojimo.
Snažni da izmijenimo svijet.


IV.

Ljudi su i dalje dolazili
i odlazili.

Pjer ih je prvi primijetio.

(Svjetiljke u uglu njegovih pogleda
lagano se ugasiše.)

- Mogli bi nas vidjeti! -
glas mu zadrhta i sjena
brige okrznu čelo.

Znala sam da mora otići.


V.

A ja?

Ja sam čekala Pjera.
Ja sam se nadala Pjeru.

U očekivanju Pjera
i kosa mi je porasla.
I godišnje doba je na izmaku.
I sjene sumraka miluju cvjetove
na tapetima zidova moje sobe.

I djeca pitaju: zašto ga nema?

U očekivanju Pjera
i sijede kose bih plela.
- Vjerovala sam u nas.


VI.

Sad znam,
Pjer, sanja mirne snove.

Sad znam,
ima i peć na vratima -
nezvani da se opeku!

Želja u meni, neumoljiva,
bezumna, kleči na obali,
i čeka.

Opala iglica bora,
pokisla stabljika suncokreta,
ranjeno krilo ptića -
tu su pod mojom bluzom.

Otkucavaju umjesto srca.


Sremska Mitrovica, 1977.


Emilija Vasiljević